Prikazani su postovi s oznakom trčim jer štrčim. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom trčim jer štrčim. Prikaži sve postove

nedjelja, 23. travnja 2017.

Da znate s kim imate posla – oblast, pravac i domet djelovanja TjŠ




„Trčim jer štrčim“ je online medij koji više od 3 godine aktivno promoviše trčanje, pokreće projekte na bh i regionalnom nivou, inicira saradnju između udruženja, klubova, regija, zemalja, zagovara što bolje uslove za razvoj profesionalnog i rekreativnog trčanja na svim nivoima. S obzirom da su sve ideje koje zastupam putem bloga odraz mojih ličnih uvjerenja i stremljenja, osjetila sam potrebu da okvirno definišem oblast, pravac, domet djelovanja kako mog ličnog tako i djelovanja medija koji zastupam.
Prvenstveno, cilj mi je da se što bolje razumijemo, da znate s kim imate posla ali i da smanjim prostor spekulisanja koji neki koriste kako bi jednodimenzionalno, uskogrudno, površno okarakterisali, osudili ili prikazali mene, inicijative koje pokrećem ili probleme trkačke zajednice koje artikulišem. 

srijeda, 15. ožujka 2017.

Dugoprugaška balavurdija: tek ispali iz pelena a trče (polu)maraton


Budia Sin (Budhia Singh) je dječak iz Indije čije ime možda nećete lako zapamtiti ali ćete se njegove životne priče sjećati zauvjek. On je najmlađi maratonac, dječak koji je s 4 godine već imao istrčan maraton. Tačnije, s četiri godine je imao preko 40 istrčanih maratona! S navršenih pet godina istrčao je 65 km za 7 sati i 2 minuta.

ponedjeljak, 6. ožujka 2017.

Žene i tene: Željka Šaban Miličić

Željka Šaban Miličić je profesorica kineziologije i članica triatlon kluba Swibir iz Zagreba.  Od 2005. godine se bavi triatlonom a prvu trku Ironman distance je završila 2009. godine u Austriji. Potom 2011. godine završava Challenge Roth, a 2012. IM Frankfurt. Nakon što je 2013. godine iz braka s Markom Miličićem koji je ujedno i njen trener dobila sina, Željka je nastavila s takmičenjima i uspješno završila još četiri IM. Challenge Almere 2014. a 2015. godine se na trci Ironman Vichy sa 7. mjestom u ukupnom plasmanu i 2. mjestom u kategoriji 30-34 kvalifikovala za Svjetsko prvenstvo u Ironmanu na Havajima. 2016. godine, Challenge Venice je završila s vremenom 9:45:26 što joj je donijelo titulu hrvatske rekorderke u Ironman distanci koju će nešto kasnije iste godine preuzeti Maja Urban s rezultatom 9:45:17! Godinu je krunisala nastupom u Koni gdje je trku završila za 10:42. Razgovarale smo o ženskim temama, njenom angažmanu, planovima. Mene je oduševila, sigurna sam da će i vas.

utorak, 28. veljače 2017.

Po znanje pa na trčanje: Pomocija „Abecede trčanja“ u Mostaru i Sarajevu

03. i 04. marta 2017. godine, u Mostaru i Sarajevu će biti održana promocija knjige „Abeceda trčanja“ autorskog dvojca Pavao Vlahek i Ladislav Havaš. Mostarska prezentacija će se održati u petak, u 19:00h, na 6. spratu hotela Mepas, u dvorani Princess (ulaz iz tržnog centra Mepas) a organizuju je udruženje „Zdrav život – Kinezis“, Studij fizičke kulture FPMOZ i Sportski savez grada Mostara. Dan kasnije, u subotu, u 18:00h, blog Trčim jer štrčim, organizuje promociju knjige i predavanje autora u artkinu Kriterion, u Sarajevu.  

srijeda, 21. prosinca 2016.

Iskreno da vam kažem


Nije se lako buditi u koži Sanje Kavaz. Nekad mislim da sam žrtva sopstvene energije koja pokreće strast za kretanjem i stvaranjem. Jednom osvještena, nije se više mogla zaustaviti. Trebalo ju je samo usmjeriti ka cilju a kompletno biće, postaviti kao posrednika. Ta energija je takva da sam je u jednom trenutku morala uštopati kao fudbaler loptu i dobro promisliti na koju ću je stranu usmjeriti, koliko jako i prema kome. Da se razumijemo, ne radim ja ništa što drugi već ne rade bolje od mene ili brže ako govorimo o samom trčanju. Nisam prva koja piše i uređuje blog o rekreativnom trčanju. Međutim ono što je drugačije u mom slučaju jeste da sam povrh svega namaštala i pokrenula Jahorina Ultra Trail kao međunarodnu trku koja afirmiše trail trčanje među bh trkačima i šire, promoviše planine koje nas okružuju te se pokušava pozicionirati kao jedno od respektabilnijih takmičenja u regionu.  

nedjelja, 23. listopada 2016.

Korporativna kultura i sport

 

Korporativna kultura podrazumjeva sistem vrijednosti koji se poštuje unutar kompanije ili organizacije a može da integriše i odnos koji menadžment i zaposlenici imaju prema sportu. Promjena koju sport u kolektivu može donijeti je ujedno i pozitivan iskorak u poslovanju jer entuzijazam koji sport generiše podiže timski i radni moral, utiče na produktivnost. Ovakva praksa takođe doprinosi u izgradnji imidža i brendiranju kompanije ili organizacije.

ponedjeljak, 17. listopada 2016.

Mladen Plakalović i JUT Team na postolju Sokolovog puta

U subotu, 15. oktobra, na Suvoj planini kod Niša, je održano treće izdanje trke Sokolov put kojim je završena ovogodišnja serija takmičenja u trail trčanju organizovanih od strane Skyrunning asocijacije Srbije. Izuzetno tešku stazu dugu 22 km s 2200 m kumulativnog uspona je savladalo ukupno 211 takmičara a do cilja  je kao član Jahorina Ultra Trail Teama prvi stigao najbolji bh biatlonac Mladen Plakalović. Plakalović je od starta u Niškoj Banji do ciljne kapije na vrhu Trem stigao za 2 sata i 36 minuta ostvarivši prednost u odnosu na drugoplasiranog Nenada Živkovića od nepunih jedanaest minuta dok je treće mjesto zauzeo Dušan Bazić s Kopaonika s vremenom 2 sata i 51 minut.

četvrtak, 29. rujna 2016.

Zašto ne odustajem



Organizovati međunarodnu trku u Bosni i Hercegovini nije ni malo lak zadatak! Posebno ako se radi o takmičenju u trail trčanju koje je nedovoljno promovisano, posebno ako trke prolaze kroz više administartivnih jedinica, opština i entiteta, posebno ako uz samu organizaciju takmičenja uspostavljate i uređujete staze, pokušavate omasoviti planinarenje i trčanje i tako stvoriti nove trail trkače, tražite pouzdane partnere. Jahorina Ultra-Trail nije samo trka. To je već pokret koji se bori za određene vrijednosti u društvu, zalaže za zaštitu životne sredine, razvoj lokalnih zajednica kroz razvoj outdoora, promociju bh planina kao destinacija za aktivan odmor, volonterizam i zajedništvo, trčanje kao oblik rekreacije za sve!

ponedjeljak, 22. kolovoza 2016.

Situacije u kojima je OK biti nepristojan na stazi



Trčanje je mnogim rekreativcima „izduvni ventil“, prilika da se kroz vježbanje riješe štetnog uticaja stresnih situacija, da se vrate u fokus i osnaže za suočavanje s novim životnim izazovima. Volimo reći da se s treninga uvijek vraćamo zadovoljniji, da brige i problemi nakon trčanja izgledaju manji ne zato što smo ih relativizovali već prosto što smo treningom osnaženi i spremniji da s njima nosimo,  ili što nam je trening pomogao da sagledamo njihovu stvarnu prijetnju. Kao i u ostalim životnim situacijama, trudimo se biti pristojni na stazi i poštovati ostale vježbače ili osobe koje su neposredno uključene u naš trening. 

ponedjeljak, 25. travnja 2016.

Zašto 100 milja?





Prije ravno tri godine sam u zanosu svoje očaranosti polumaratonom kao savršenom dugoprugaškom disciplinom, pretražujujući internet, naišla na video s prvog izdanja trke 100 milja Istre. Vjerovatno na isti način kao što mnogi još uvijek reaguju kada čuju dvocifrene ili trocifrene dužine koje predstavljaju standarde ultratraila, tako sam i ja u tom trenutku s nevjericom gledala u čudne ljude s još čudnijom opremom i pitala se od čega su kad trče 100 km! Ili 100 milja! Pa imaju li oni posao, djecu, kuću? Ja sam se zarekla polumaratonu na vjernost jer uz njega lako usklađujem svoje obaveze na poslu, prema porodici, mogu da pišem i uređujem blog! Do tog trenutka sam bila sigurna da je u našem okruženju najduže što se trči 42 km! Znala sam da tamo neki Ameri trče te stomajlerice ali pojma nisam imala da tamo neki nevjerovatni Alen Paliska organizuje ultratrail trku na koju dolaze ljudi iz cijelog svijeta! 

četvrtak, 17. ožujka 2016.

Akcija: 80 km za život!





Živim u maloj zajednici, čiji su stanovnici, baš kao i većina mojih zemljaka, izuzetno pasivni, inertni, bez ideje o promjenama i svijesti o snazi zajedništva. Razjedinjeni su, otuđeni, prepušteni sebi i svojim strahovima, nesigurni u vlastitu vrijednost zbog koje će osporiti svaki lični napor pojedinca da bilo šta promjeni. „`ta će on?! komentar je koji se izgovara s posebnom intonacijom, s puno ironije, komentar kojim će živog pokopati svakog pokretača, svaku ideju, svaku inicijativu. 

ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

Nedjeljom s Jahorine: najava Jahorina Ultra Traila 2016


"Gospođa zadužena za trčanje u Istočnom Sarajevu, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, i prvenstveno na Jahorini", kako me voditelj emisije, sportski novinar Dragiša Ćorsović najavio, promoviše trčanje, učešće Jahorina Ultra Trail Teama na trci 100 milja Istre, najavljuje saradnju s Jelen pivom na projektu Jahorina Ultra Trail 2016 i sve što ćemo raditi tokom ove godine da nam na planini bude još ljepše.

Emisija "Nedjeljom s Jahorine", RTRS, 13.03.2016. godine, trajanje gostovanja, 7 min
  



ponedjeljak, 7. ožujka 2016.

Žene i tene: Đurđica Orepić


Đurđicu Orepić sam prvi put vidjela 2014. godine u Istri, na Wine Runu. Uvijek je u centru pažnje, tamo gdje je zabava, ne možete da je ne primjetite. Vesela, energična, njena strast za životom prosto plijeni i očarava. Povezale smo se preko Facebooka i od tada pratimo jedna drugu. Majka je troje djece, uspješna  preduzetnica i trenutno treća na svijetu u kategoriji trijatlonki koje su završile Ironmana u starosnoj grupi 50-54. Naredni naš susret se desio na Danima Istre u Sarajevu kada je promovisana monografija izdata povodom 18 godina uspješnog poslovanja vinarije Matošević koju predvodi njen partner Ivica. To veče u Sarajevskoj pivnici, pile smo istarska vina, jele mirišljave mediteranske poslastice i pričale o počecima i planovima te dogovorile priču za blog. Javila sam joj se prije par dana, objasnila joj da je mart na blogu posvećen ženama u tenama i zamolila je da mi odgovori na pitanja koja sam za nju pripremila na šta mi je rekla: Ljepoto moja, svakako ću ti sa guštom odgovoriti, totalno sam ZA da se svakako uzdamo (mi žene) u se i u svoju snagu! Nadam se da ću večeras odgovoriti na tvoja pitanja jer uz sve obaveze, čeka me tehnički pregled, knjigovodstvo, domaćinstvo, imam za odraditi 10x500m sprint i bajk 40km no plivanje sam riješila 3,800m juhuuu! 
Tako izgleda jedan njen dan. Upoznajte Đurđicu Orepić. 

utorak, 1. ožujka 2016.

Povratak trčanju nakon pauze




Razlozi za kraće ili duže pauze od trčanja mogu biti sezonske prehlade, povrede, pretreniranost, rizična trudnoća i postporođajni oporavak, zdravstveni problemi, vanredne porodične ili poslovne obaveze ili ništa od navedenog već vaša potreba za odmorom tokom kojeg želite potpuno zaboraviti na trčanje. 

nedjelja, 28. veljače 2016.

Februar 2016: Sanja, životinjo!



Ukratko, osvrt na februar 2016





Tokom priprema za prvih 100 milja pratim program ekipe Ultra trkač Srbija, ali pošto program nije pravljen za cujice poput mene već trkače poput Dalibora i Škabe, koji vjerujem mogu mene sve s klupom dizati iz benča, prilagodila sam program sebi i svojim obavezama, oduzela koji kilometer tako da je odstupanje na mjesečnom nivou -90 km. Mislim da je 463 km istrčana u februaru sasvim dobar temelj za dalje pripreme.

utorak, 22. rujna 2015.

Kad trkačici staneš na žulj

Na devetom Sarajevskom polumaratonu, nas 19 iz kolektiva u kojem radim je trčalo polumaratonsku trku. Veliki broj njih po prvi put. Bila sam jedina cura među njima. Tek kad smo završili trku, firma objavila fotke i PR tekst kako ima zdrave, brze i aktivne zaposlenike, među kojima ima i to jedno žensko, vidjeh da svi nose iste majice pravljene za tu priliku. SVI OSIM MENE!

Ništa se od ovoga ne bi desilo da je znao reći „izvini“


Pomislih da nije u redu ali da ne trebam baš da zvocam, bolje da čestitam ovima što su po prvi put trčali polumaraton, pa glavnom u toj paradi pošaljem sms sljedećeg sadržaja: „Čestitam na istrčanom polumaratonu! I hvala što ste me se sjetili s ovom majicom koju su svi imali osim mene“. Nije mi do majice, više da čestitam čovjeku, red je a i da mu dam priliku da se izvini što me zaboravio. Ništa ne odgovara. Ni abera. Prokomentarišem cijelu situaciju na Fejsu sljedećim riječima: „Moje žensko biće ne može da otrpi ovu nepažnju, sebičluk i umišljanje da je svijet pravljen samo za muškarce! Pogotovo ne kad su sporiji od mene! Moram još dodati, pošto je ovo svijet glupih takmičenja i ko će biti bolji i brži od koga, da su možda samo petorica bila brža od mene! I kad sam jutros već toliko bitchy, da začinim do kraja, da je njima zapravo svima u opisu posla i da su plaćeni da budu brži od mene! Al` izgleda da ne ispunjavaju neke norme! Šta bi bilo da dan ranije nisam trčala još jednu trku pa mi je ova s njima, alfa-beta-gama-delta mužjacima, bila rastrčavanje iz zezanja! Zahvaljujem se menadžmentu koji nam je odobrio učešće i uplatio startnine, a kolegama što su mislili na mene! Aj zdravo!“

Na to moji frendovi dodaše svoje komentare, uznemiriše se PR duhovi, kad eto ti, zvr, zvrrrrrrr. Zvoni mi telefon. (Aaaa, čitaš, čitaš šefe, sad. Javljaju ti šta pišem, vježbamo krizno komuniciranje).

Ja: Halo.
On: Zdravo drug! Šta ima? (Vedar ton, optimističan)
Ja: Ništa. Na gađanju sam. (To bi trebao biti signal da nemam vremena za priču ali on nastavlja.)
On: Pa kakve su ono prozivke za majicu. Drug, stvarno, bila je jedna za tebe, napravio je Zamjenik (njegov, faca je čovjek, ima i zamjenika) zahvaljujući nekom sponzorstvu ali ti nisi došla kod nas po nju pa sam je dao... (I dalje vedar ton, ne vidi kuda srlja, tctctctctc)
Ja: Niko mi nije rekao da trebam da dođem po nju! (I onda kreće) av-av-av av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av, av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av-av. (Hladan ton, više režanje)
On: Dobro drug, ako ti tako kažeš. Ćao. (Hladan ton)

Ja reko, nazvao me da se izvine, on me nazvao da mi kaže da je majicu dao nekom drugom! E sad pošto vidim da ti prenose šta pišem, da dovršim priču s ovih par redova.

Drugar-ICA



Kao prvo, ja nisam drug, kolega, jaran, haver. Ja sam drugar-ICA, u bilo kom kontekstu, može i u ovom ljevčarskom, ta sam. Ja sam koleg-ICA! Profesor-ICA! Inspektor-ICA! Trkač-ICA! Bloger-ICA! Možeš da me oslovljavaš kako god želiš u ženskom rodu, jer žensko sam! Dugo već razmišljam zašto me uvijek oslovljavaš sa „drug“ a slični tebi i sa "kolega". Zašto negiraš moj ženski identitet? Zašto ga trebamo izbrisati iz titula, naziva zanimanja? Zašto me zaboravljaš u timu od 19 u kojem sam jedina cura, u timu koji treba da trči skupa? Zašto me zaboraviš kada znaš da GODINAMA pišem o trčanju, trčim trke, volontiram na trkama, organizujem trke, treniram prije i nakon radnog vremena za razliku od tebe koji svoje treninge završiš u toku radne satnice i za to si plaćen. A ja uz sve stignem i porodicu i ručak i prljav veš! Lakše ti je iz više razloga:


1. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žene može biti sposobna da radi jednake poslove kao i vi muškarci.

2. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da bude ravnopravna s vama.

3. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može biti sposobna da trči s vama.

4. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Možda ti je tako lakše da me gledaš da se ne ložiš i ne balaviš za mnom.

5. Ako sam drug, kolega, dakle, muško sam. Negiraš da jedna žena može da ima muda sve ovo da ti kaže!

Kad mi staneš na žulj


Ja sam Ž-E-N-S-K-O! Fina i opasna, tako me opisaše neki zbog mog garda! Kad u sedmici lakšeg treninga to žensko trči 100 kilometara, neizbježno je da dobije po koji žulj. A kad joj na taj žulj stane kolega bez da se udostojio reći „izvini“, onda je vrijeme da se „obračunaju muški“, što bi rekli, odnosno muško-ženski".  

Ako si mislio da samo TI možeš SVE, grdno si se prevario. Jer JA mogu da budem što želim. Mogu da letim. Mogu da ronim. Mogu da pišem. Mogu da pucam. (Pucam i to kako! Od mogućih 100 pogodaka prosječno pogađam 97 pa ako treba neka vježba tvojim alfa-beta-gama-delta mužijacima, uz treninge trčanja, MOGU i to). Mogu da komandujem. (Trenutno je žena general u NATO bazi u Butmiru!) Mogu da se bijem ako želim. Mogu da sudim. Mogu da glumim. Mogu da spavam s kim hoću. Mogu da rađam ili ne rađam djecu. Mogu da putujem. Mogu da vozim. Mogu da te prijavim za seksualno uznemiravanje kada plaziš pogledom po meni. Mogu da te prijavim za diskriminaciju po osnovu pola kada kažeš da se u tvoju organizacionu jedinicu neće zaposliti žensko dok se ti budeš pitao (govorim o istim poslovima koje obavljaš a ne da čisti, sekretariše, kuva kafu ili na bilo koji drugi način servisira tvoj nabildani ego). Mogu da se pozovem na Strategiju koja je stigla svima u firmi a na čijem kraju stoji paragraf da će se poštovati ravnopravnost polova i koristiti titule i nazivi u ženskom rodu! I na Rezolucije, i na Zakone!


Mogu SVE! Zapamti to za svagda, vo vjeki vjekov. Ej men!






petak, 2. siječnja 2015.

1 startnina za 1. Banjalučki polumaraton



Sve jasno? Dakle, blog Trčim jer štrčim vam poklanja startninu za prvi Banjalučki polumaraton koji Trkački rekreativni klub TRK iz Banja Luke organizuje 17.05.2015. godine!

Da biste učestvovali u nagradnoj igri, podijelite na svom profilu link za bilo koji tekst sa bloga, označite ga sa #trcimjerstrcim i #banjalukahalfmarathon i dodajte svoj komentar zašto mislite da bi neko trebao pročitati preporučeni tekst.

Prijave za učešće do 15.01.2015. godine nakon čega će sistem za nasumičnu selekciju, izabrati pobjednika koji će dobiti besplatnu startninu! Srećno! 

četvrtak, 25. prosinca 2014.

Peglanje asfalta vs trail trčanje


Nadam se da me niko neće pogrešno razumjeti ali meni je cestovni trening nakon iskustva trčanja u prirodi toliko prejednostavna i prevaziđena forma koja teško da može zadovoljiti moje trkačke prohtjeve. Da se razumijemo, peglam ja asfalt još uvijek, i uživam u tome, ali samo radnim danima iz razloga jer je tokom mjeseci kratkodnevice uz nefleksibilno radno vrijeme od 9 do 17 nemoguće trenirati u prirodi koliko god da su mi brda blizu. Zato s posebnim nestrpljenjem i radošću planiram svaki vikend i smišljam gdje otići, s kim trenirati, koliko kilometara, šta ponijeti, šta obući.   
 
Od skoro je te treninge lakše organizovati jer je u BiH sve više trkača i trkačica koji vole planine, spremaju se za učešće na trail trkama i posjeduju dovoljno avanturističkog duha da se upuste u otkrivanje novih staza i bogaza. Trenutno funkcionišemo kao neformalna grupa građana Trail Running BiH opredjeljeni da prvenstvo promovišemo trčanje kao svima dostupan oblik rekreacije i trail kao savršen spoj rekreiranja i boravka u prirodi. Osim toga, želja nam je da mi sami upoznamo prirodne ljepote zemlje u kojoj živimo i svoje spoznaje i iskustva prenesemo onima koji žive unutar njenih granica a o njima ne znaju ništa i onima koji su van njenih granica, takođe o njima ne znaju ništa a zanimaju se za njih više od ovih prvih.


Kako sam otkrila i zašto volim trail?


Iako postoje trkačka iskustva koja su univerzalna, postoje i ona specifična i lična koja nas prožimaju toliko snažno da utiču na naš trkački profil ali i svijest pa čak i karakter ako karakter percipiramo kao „način na koji opažamo i doživljavamo unutrašnju i spoljašnju stvarnost, način na koji reagujemo na nju, na koji se branimo od te stvarnosti, izlazimo na kraj sa životnim problemima“. Ne bih da generalizujem i glorifikujem trkače jer ne mislim da su svi jednakog kapaciteta da prepoznaju trčanje kao medij koji će ih oslobodi inhibicija, slabosti i uzdići na jedan viši nivo svijesti na kojem će osjeti slobodu, snagu, povezanost sa prirodom i svijetom koji nas okružuje. Ovo je nivo na kojem se trkačkim patikama dobro ugaze ego i sujeta, a granica vašeg fizičkog bića izbriše jer postajete jedno sa prirodom oko vas. Volim trail jer me odvojio od buke civilizacije kojoj (ne)pripadam, osnažio mentalno i fizički, otkrio krajolike pred kojima mogu samo da ćutim. Treninzi koje sam postepeno izmještala iz urbanih zona na okolne uzbrdice a zatim i na planine su me postepeno pripremili i uveli u svijet trail trčanja. U početku nije bilo lako. Nemam planinarskog iskustva pa mi je trebalo vremena da otkrijem staze, upoznam planine i prevrtljivu ćud prirode, upoznam trkače slične sebi, okupim ekipu i započnemo zajedničke treninge.

To su moji razlozi zašto volim trail trčanje i osvrt na slijed događaja koji me je odveo na planinarske staze. Možda nisu dovolno snažni, opipljivi i konkretni. Neki će se opet s njima identifikovati. Da se preispitivanje ne zavši samo na mom ličnom doživljaju, zamolila sam prijatelje, trail trkače i trkačice, rekreativce i profesionalce, da odgovore na ista pitanja kako bi vam zajedno dali dovoljno argumenata da probate trčanje u prirodi i da ga zavolite ako do sada niste.

Kako sam otkrio/la trail i zašto ga volim?


Goran Lesjak
Budući da živim u prekrasnoj prirodi od rođenja trčim trail, od kada sam počeo trčati 1986 a da toga nisam bio niti svjestan jer mi je oduvijek bilo draže trčati po šumskim stazicama od trčanja po cesti ili atletskoj stazi. Službeno svoju prvu ultru u nekoj trci sam odradio 2010. na otoku Pašmanu u sklopu Škrapinga (nije trail već treking ali je vrlo slično)
Trail trčanje je spoj meni najdražih aktivnosti koje su mi inače služile za opuštanje a to su trčanje i planinarenje tako da kada ne mogu izaći u prirodu na trčanje onda nisam najsretniji. Samo trčanje u prirodi po divljim trail stazicama mi je jedan oblik meditacije i zato često volim biti sam sa stazom jer su onda i moj duh, moje tijelo i ta priroda oko mene jedno.

Nataša Rogić Jukopila
Sasvim slučajno sam otkrila trail. Godinama sam planinarila, pa su mi prijatelji spomenuli utrku „100 milja Istre“. Bez puno razmišljanja, prijavila sam se na prvu utrku u životu i to na 105 km. Cilj mi je bio samo stići do cilja. Rezultat mi nije bio bitan. Zanimalo me kako će moje noge funkcionirati nakon 70, 80 i više kilometara. I uspjela sam stići do Umaga za manje od 23 sata. Bila sam prestrena sto sam to uopće uspjela prijeći pa sam se odmah prijavila i na 100 km Velebita što sam isto uspjela završiti. Nakon Velebita sam ubacila i malo trčanja da budem brža i sad sam postala ovisna o utrkama, trčanju, trailovima. Uz posao i trogodišnjeg dječaka, nažalost nemam puno vremena za trening, ali sam otkrila novu ljubav, na što sam posebno ponosna.

Veroljub Zmijanac
Trail trčanje sam otkrio u Nemačkoj u prelepoj šumi nadomak Štutgarta 2008 godine. Tu sam napravio prve trkačke korake. Nakon toga 2010 godine sam istrčao Alpski maraton Oberstaufen i otkrio totalno novi svet trčanja. 

Trčanje je prilika da dođeš u kontakt sa sobom. Na stazi, uz HR i pejs podatke otkrivaš svoj dah upoređujući osećaj sa podacima na satu. Trail je nešto totalno drugačije. Tu je otkrivanje sebe igra Prirode u kojoj i ti postojiš i tebe kao jednog elementa te prirode. To je onaj trenutak kada pored tebe protrče grupa srna ili kada se spotakneš i padneš na zemlju. To je istovremeni osećaj odvojenosti od Prirode,  straha da ćeš se izgubiti, povrediti se i ostati sam negde duboko u šumi i jednog čudnog spokoja da je sve u redu, savšreno i da ti se tu ništa loše ne može dogooditi. Slična analogija je kao plivanje u bazenu i plivanje u moru. 

Nermina Grierson
Godinama sam gledala slike i ljepotu staza kojima trail trkači prolaze. Uglavnom, trail running u Bosni sam počela nedavno kada sam upoznala fantastičnu ekipu Trail Running BiH koja je bila voljna da podijeli sa mnom staze i vrijeme. Zašto volim trail? Zato što volim prirodu, zato što mi to prostranstvo daje osjećaj slobode, što me trčanje šumskim puteljcima vraća u djetinjstvo. U Bosni je malo teže trčati trail sâm jer staze još uvijek nisu najbolje obilježene ali svaki put kada izađemo da upoznamo novu stazu, kilometri klize i nemaš nikada osjećaj da želiš stati. To je onaj trenutak kada ne postoje granice.

Tanja Stojanovski
Planine mi pružaju osećaj slobode, snage, osećaj da sam živa, izmame i poneku suzu zbog sreće da sam zdrava i da mogu bezbrižno trčati i uživati u njihovim lepotama. Tajne koje kriju planine, brda, potoci, cveće, predivan čisti vazduh, životinje, krajolici koji te očaraju svojim lepotama, sve je to deo i razlog mog obožavanja trail trka. To isčekivanje neočekivanog kada si po prvi put na nekoj novoj planini, u nekoj novoj zemlji.

Mate Ćurić 
Poslije dugo godina planinarenja i alpinizma, jednostavno sam ušao u trail trčanje, na nagovor prijatelja, a to je bilo 2009. Poslije toga sam redovni sudionik trekking utrka. Zašto volim trail trcanje? Jednostavno to je moja ljubav prema prirodi, uživanje u trčanju kroz šumske puteljke, po grebenu planine. Nezamjenjiv osjećaj koji mi pruža zadovoljstvo, sreću i spoznaju da postojim.

Sandra Juhaz
Na planinarskom izletu mi prijatelj govorio o trekingu i trailu i nagovorio me da dodjem na jedan i probam tj. vidim o čemu se radi. S obzirom da sam bila jako skeptična jer sam smatrala da se u planinu i na brdo ide uživat u prirodi i pogledima s vrhova rekla sam da ću razmislit. Razmislila, probala i našla se u tome. Osoba sam koja ne miruje, volim prirodu i šumu a trail mi sve to omogućava. A uz to upoznajem nove ljude i nove krajeve.


Ivan Simić
Pre nekoliko godina u Ovčar banji organizovana je trka "2 za 2" u kojoj je trebalo osvojiti dva vrha - Ovčar i Kablar, i to mi je bio prvi susret sa trejlom, nečim što će mi kasnije postati velika ljubav i strast. Nakon Ovčara i Kablara sledio je Fruškogorski maraton, zatim Hercules u Rumuniji, i ubrzo su mi trejl trke u potpunosti zamenile drumske kao prvi izbor što se tiče omiljene outdoor aktivnosti.
Trejl jednostavno predstavlja potpunije iskustvo - trejl je zanimljiviji, naporniji, bogatiji, uzbudljiviji, zahtevniji, suroviji - na asfaltu se obično boriš sâm sa sobom - svojim ograničenjima, svojim mogućnostima - u planini ti je priroda ne toliko scenografija koliko izazov sâm po sebi. Kada obuješ patike i istrčiš na asfalt samo od tebe zavisi da li ćeš i proći kroz cilj - u šumi nije tako, potrebno je biti koliko trkač toliko i ratnik jer planina ne poklanja prolazne ocene, i ako nisi spreman i koncentrisan osetićeš to na sopstvenoj koži - i zato je koliko volim toliko i poštujem.

Tadeja Krušec
Sve je počelo 2005. godine sa treking ligom. Na Mosor trekingu sam upoznala Žanu Rajić iz AK Sljeme, and rest is history. Uz trenera Janka (Dragan Janković) sam počela redovito trčati i uskoro sam se natjecala na svim mogućim dužinama i terenima, od kros lige, zimske i ljetne brdske lige, polumaratona, maratona, planinske trke. Međutim, planinske trke na duge staze su me izrazito privlačile i od tud trail. Htjela sam se odmorit od trekinga, gdje više-manje moraš stalno biti koncentriran na kartu i uz manevriranje po zahtjevnom terenu moraš i unaprijed planirat i razmišljat kamo. A na trailu samo pičiš i pratiš oznake.


Nikola Kujundžić
Trail trčanje sam otkrio kada sam prvi put otisao na Fruškogorski planinarski maraton i od tada idem svake godine na različite dužine od 57 do 111 km. A trail trcanje volim jer se uvek srećem sa novim predelima, jer mogu da uživam u njima a i samim tim imam vremena da budem sam sa sobom što mi prija.

Alen Paliska
Sasvim slučajno sam otkrio trail. Ustvari, aktivno sam se bavio nogometom više od 20 godina. Jednom me Elena odvela na Učku da tamo čekamo dvoje prijatelja koji su tada nastupali na Učka treku. Meni je bilo nevjerojatno da itko može u tako kratkom vremenu istrčati 30-tak kilometara. Već sljedeće godine (2007.) sam nastupio na Labinjonskom trekingu i tu sam se zarazio. Trail je došao sam po sebi nakon što smo odlučili organizirati pravu utrku (100 Milja Istre 2013). Prvo, trail (i treking) je jedan od najpozitivnijih sportova. Radio sam u desetak raznih sportova, nijedan od njih nije ni blizu te pozitivne, prijateljske atmosfere koja se dešava u trailu.
Drugo, trail trčanje je kontakt s prirodom i potpuna sloboda kretanja, totalno različito od cestovnog trčanja gdje su trkači opterećeni štopericom i ograničeni urbanom sredinom. U trailu je svaka utrka posebna priča, utrke nisu međusobno usporedive i upravo je to najveća prednost traila, svaki put novi uvjeti, novi detalji, novi doživljaj, nova emocija. I još jedan bitan detalj: u trailu su i "zvijezde" ljudi od krvi i mesa, uvijek dostupni i praktički na svakoj utrci možete razmijeniti koju misao sa najvećim imenima svjetskog trail trčanja.

Jelena Dragićević

Trail trčanje sam otkrila sasvim spontano. Može se reći kroz planinarenje. Planinarenjem se bavim duže. Zapravo imam i "staž" od 6-7 godina u trčanju, ali za svoju dušu, i uglavnom u urbanoj sredini. Sve češći boravak u prirodi - planinama pre svega, inspirisao me je da i tamo "pustim" korak. Trail volim zbog svega onoga što planina pruža. Zbog neopisivog osećaja slobode; prirode nezagađene gradskim "dahom"; izazova i za telo i psihu. Istražuješ put kojim trčiš a na tom putu i o sebi otkriješ mnogo.

Šimun Cimerman
Trail sam otkrio po prvi puta 2006. godine, kada sam sudjelovao na Ultra Trail du Mont Blanc. Volim trail, a za razliku od trčanja, što je to jedan od najljepših načina da se upozna i doživi neka lokacija. Zato već, primjerice, 3 godine za redom odlazim u Maroko na Atlas Ultra Trail, gdje, a pod uvjetom da ste fizički spremni, u samo 24 sata i 110km možete upoznati i doživjeti lokaciju ala Atlas gorje ili bilo koju drugu.


Mladen Nedić
Tragajući za nečim drugačijim od cestovnog trčanja došao sam u kontakt sa trailom. Logično je bilo da se trčanje nastavi u prirodi, u malo drugačijem i ljepšem ambijentu. Ono što volim kod trail trčanja je neprestano pomjeranje vlastitih granica i jedan neopisiv osjećaj slobode, a sve to doživljavam u prirodi, na lijepom i zdravom mjestu.




Polona Deželak
Kada počinješ da trčiš, trčiš svugdje i tako sam odkrila sve oblike trčanja. Trčanje po asfaltu te tjera na brzinu i vrijeme a kada se nađeš u šumi i na travnjacima, zaboraviš na vrijeme, žurbu, nema smetnje automobila i džumusa i tako se izgubiš u trčanju. Zato si uvijek govorim, da mi je asfalt za trening a trail za dušu.

Damir Mesec
Trail trčanje sam otkrio putem interneta, preko društvenih stranica i youtube-a. U našim krajevima je prije par godina bio zastupljen samo treking, ali kako je odmicalo vrijeme počele su se pojavljivati i prve trail utrke. Razlika izmedu trekinga i traila jeste da je trail staza u potpunosti oznacena, a treking utrka zahtjeva orjentaciju. Trail mi se dakako daleko više sviđa jer sam prije svega natjecatelj koji voli fitnes i rezultate, a i bavim se trenerskim poslom koji isto to zahtjeva. U treking utrkama nije pravilo da pobjedi onaj koji je najboljoj fizičkoj formi. Mogu pobijediti i oni slabiji ali koji se jako dobro snalaze u prostoru, i to je čar trekinga. Zato više preferiram trail trčanje. A trail volim jer volim boraviti u prirodi, ponajprije na planinama. Volim mir i tišinu koju one daju. Iako ponekad volim imati društvo na treninzima, treniram uglavnom sam. Kombinacija planina i trčanja mi savršeno pašu kako za tijelo tako i za dušu, tako da trail trčanje savršeno odgovara mojoj osobnosti.

Mirsad Abdaković
Moj prvi trail je bio u decembru 2010. godine - "Istra u srcu", 57 km, Savudrija - Novigrad i svake godine sam opet i opet na toj utrci. Trail volim zato što nije monotono dosadno cestovno trčanje i naravno zato što smo u prirodi, brdima, šumama. Osjećaj slobode. Imam lijepa iskustva i dobre rezultate sa takmičenja u Salzburgu na 100 km sa 2500m visinske razlike (ukupno 12. mjesto), Trail maniak 57 km u Klagenfurtu, 100 milja Istre (2013) i nadam se startom broju za UTMB 2015!

četvrtak, 3. srpnja 2014.

Ćaskanje u trku


Iako Novosadski noćni maraton nije bio uvršten u moj lični kalendar trka za ovu godinu, na kraju sam ipak odlučila otputovati u Srpsku Atinu a razloga za to je bilo više. Prije svega, trebalo je moje jedino čedo odvesti da istrči neku kraću trku i izložiti je dobroj atmosferi kako bi se trajno kontaminirala trkačkim ludilom a noćna trka na Sunčanom keju, puno zgodnih i lijepih momaka i djevojaka i divan ugođaj su svojevrsna garancija da bi se to moglo i desiti! Dalje, bila je to izvrsna prilika da razbijem maler koji me pratio od Novosadskog polumaratona koji sam proljetos istrčala i nakon ciljne kapije se zakucala u „zid“. Osim toga, sama trka i druženje sa trkačima i trkačicama su uvijek dobar razlog da se pokrenem a pogotovo ako se dešava na divnom mjestu kao što je Novi Sad. Uz sve to, čula sam da polaznici škole trčanja iz Sarajeva idu organizovano a ja sam izgleda jedno od one djece koje ne zna reći „neću“ kad god ga pozovu vani da se igraju, tj. trče!


Brđanka u ravnici


Kao neko kome se svaki put uzdah otrgne kada se nakon uspona uz planinu ukaže kakav impresivan horizont i ko je iskreno zaljubljen u planinske masive, moram priznati da nisam uopšte ravnodušna ni prema vojvođanskoj ravnici! Beskrajno „volem“ šorove bačkih sela uz koje raste drveće sa krošnjama sa kojih otkidate plodove kao iz svoje bašte, vojvođansku kulturu pedalanja, zaprege i konjičke trke, šareniš i raznolikost njihovih tradicionalnih kostima, salaše i snaše, volem i bećare,  tamburice, hranu i Kürtőskalács koji sam jela u Monoštoru na festivalu i jedva čekam kad ću opet! A tu je i ono što iz te ravnice štrči, Fruška Gora, na koju se uvijek rado vraćam. Jeste da mi je ovo prva zvanična trka u Vojvodini ali moje noge su trčale ravnicom i ranije duž Dunava, somborskih kanala, ulica i ukrug somborskim hipodromom.


Umjesto na internetu, chatujemo na stazi


Prije početka trke srećem poznata lica, padaju pozdravi, zagrljaji, zajedničke fotografije. Već ranije sam odlučila da ću trčati u skladu sa trenutnim raspoloženjem te da neću praviti nikakve projekcije u vezi sa vremenom kojim želim da završim trku. Ali s kim ću trčati, nisam odlučila. Trka kreće i startujem sama. Moj recept za uživanje je trčati i ćaskati sa trkačima duž staze! Idealna prilika da se vidim sa što više osoba, da bar malo proćaskamo uživo jer se uglavnom družimo virtuelno, upoznam nove trkače i trkačice, skujemo kakav plan, razmjenimo mišljenja! Sreća da sam Gorana Vendlenera srela prije početka trke jer njega na stazi ne bih mogla stići ni na biciklu a baš mi je trebalo da čujem da prati moj blog i da mu se sviđaju tekstovi koje pišem.


Krstarenje stazom


Ubrzo nakon starta, trčim rame uz rame s Ivanom Simićem, (znate ga, Nacionalnost:trkač) ne pričamo puno, još uvijek se zagrijavamo i procjenjujemo tempo, komentarišemo uslove na stazi, prolazno vrijeme i lični plan za dužine koje trčimo, on maraton, ja pola. Nakon par kilometara ubrzavam i ostavljam Ivana i „kačim“ se trkačima iz udruženja „Zdravo trčanje“ iz Osijeka. Razgovaramo o fantastičnim stvarima koje rade u cilju promocije rekreativnog trčanja. S obzirom da pejsuju drugara koji prvi put trči cijeli maraton, ubrzavaju i ja opet nastavljam sama. Prestižem i ja, ali prestižu i mene. I prestižu i sustižu. A jedan koji me sustigao je i moj zemljak, Novljanin, Đoko Bursać koga vidim prvi put u životu ali mi trčimo zajedno i pričamo o AK Sloboda Novi Grad i ostalim važnim stvarima u životu kao da smo skupa pretrčali Ekvator! Fantastičan osjećaj! S obzirom da se polumaratonska i maratonska staza jednim malim dijelom razdvajaju, razilazimo se i ja sam opet sama.


PB uz čavrljanje


Tokom prvog dijela trke sam oprezna, pazim na prolazno vrijeme, procjenjujem i štedim snagu. Na pola staze vidim da sam „nenačeta“ i da mogu pustiti noge da me nose. Taman kad je trebalo, pristižu Rekreativci iz Tuzle, neformalna grupa trkača koja je veoma aktivna i prisutna na dosta trka u regionu. Kao da smo negdje u pabu i pijemo pivo, takvi su spika i smijeh! Idemo brzo, brže od onoga što sam ja planirala, a oni brže od onoga što smiju jer trče cijeli maraton i trebali bi se čuvati brzine. Iz tog razloga, nakon par kilometara odlučuju da uspore, a ja nastavljam istim tempom.                      


Onda se na 18. kilometru dešava nešto fantastično za moje trkačko samopouzdanje. Ne posustajem, prestižem sve redom i ubrzavam prema cilju. Prestižem čak i one koji su ranije na okretaljkama bili brži od mene za par minuta. U pravom trenutku ponovo se pojavljuje Đoko Bursać da me ohrabri kad sam mislila da neću moći spustiti lični rekord ispod 1:50. „Stisni zube sad“, to je rekao prije nego što smo se razišli kako bih ja utrčala u stadion i završila trku a on nastavio dalje maratonskom stazom da istrči sve isto još jednom!

1:48:59 je zvanično vrijeme kojim sam završila trku! Da sam bila svjesna da me manje od 2 sekunde dijelilo od jednocifrenog plasmana, mogla sam povući još malo! Ili više.. ili bar smanjiti s brbljanjem i zadati pravi tempo! Samo se u tom slučaju sad ne bih mogla osvrtati na ovako fine trenutake niti bih imala šta puno da vam ispričam, „ako me razumete“?! A i trebalo je sutra voziti nazad do Sarajeva, ovoga puta s lijepim sjećanjem na novosadsku trku


četvrtak, 12. lipnja 2014.

Čašu surutke, molim!

Piješ li whey? Uzimaš li suplementaciju? Moraš uzimati aminokiseline nakon jakih treninga! A magnezijum? Sve su to pitanja koja nam često upućuju drugi a koja vjerovatno i sami sebi postavljamo kako bi provjerili da li vodimo dovoljno računa o hidrataciji i suplementaciji. Izvjesno je da je uz redovnu i balansiranu ishranu svim vježbačima koji se treningom izlažu povećanim naporima potrebna suplementacija. Na nama je da izaberemo na koji način ćemo se suplementirati, tj. da li putem dodataka koji se kupuju u apotekama i specijalizovanim prodavnicama ili prirodnim putem, odnosno, namirnicama koje sadrže potrebne nutrijente u većim količinama. Ako ste pratili moje tekstove, onda znate da sam ja ovaj drugi tip jer izotonični napitak iz kućne radinosti za mene odrađuje posao. Stvar je izbora, ali smatram da laboratorijski izdvojene elemente spojene u kapsuli naš organizam ne prepoznaje kao prirodne i da često takvi suplementi donose više štete nego koristi.

Whey ili surutka


Umjesto toliko hvaljenog kupovnog „Wheya“ u koji se velika većina sportista zaklinje a koji je zapravo izdvojeni protein iz surutke u koji se uglavnom dodaje i sojin protein, ja se radije odlučujem za napitak koji kod gospa Dobrinke dobijem za „dž“, bajde, badava, besplatno ili gratis uz domaća jaja koja kupujem kod nje a koja nose kokoške, one što slobodno po dvorištu kljucaju travu. By the whey, kada ste taj prizor poslednji put vidjeli?

Vjerujem da najbolje stvari u životu nemaju cijenu. Tu spada i surutka kao prirodni izvor visokokvalitetnih proteina koji ćete često dobiti besplatno jer će ga domaćica u suprotnom prosuti ili nahraniti stoku njime. Surutka je nus proizvod koji ostaje proizvodnjom sira, odnosno koagulacijom kazeina iz mlijeka. A da se ja ne bih ponavljala jer su mnogi, stručniji odmene, o njenom značaju napisali već dosta, izdvojila sam samo neke njene karakteristike zbog kojih ćete se možda odlučiti ovog ljeta hidrirati i suplementirati baš ovih napitkom.



Bitne karakteristike


Prije svega, surutka:  
  • Sadrži 16 kvalitetnih proteina, 8 minerala, 7 vitamina topivih u vodi, 23 esencijalne aminokiseline, 11 enzima.
  • Obiluje elektrolitima, odlično hidratizuje tijelo, daje više energije pa je puno prikladnija od većine energetskih pića.
  • Pomaže u brzoj obnovi ćelija.
  • Pomaže izgradnju mišićne mase i oporavak mišićnih vlakana oštećenih napornim treninzima.
  • Održava dobro zdravlje imunog sistema.
  • Daje osjećaj sitosti tako što povećava nivo hormona koji koče apetit.
  • Podstiče čišćenje organizma i odbacivanje nakupljenih otrova.
  • Smanjuje stres i depresiju jer djeluje na smanjenje nivoa kortizola i povećanje nivoa serotonina.

Međutim, uprkos koristi koju dobijamo konzumiranjem surutke, postoje i negativne pojave do kojih može doći pogrešnom primjenom. Iz tog razloga, treba znati i sljedeće:
  • Ne miješati surutku s mlijekom jer će kazein iz mlijeka usporiti apsorbciju njenih proteina.
  • Ne pretjerivati u dnevnim količinama surutke jer prevelika dnevna doza ima diuretička svojstva.
  • Ne zamjenjivati njom redovne obroke, posebno ne tokom dijeta i bez kontrole i nadzora doktora.
  • Postoje osobe, doduše rijetke, koje imaju intoleranciju na surutku. 

"Rosa iz raja" ili surutka


S obzirom da nemamo na dohvat ruke kokosovu vodu koja je najkvalitetniji prirodni izotonik, možemo na listu najpoželjnijih, najkvalitetnijih a jeftinih namirnica uvrstiti surutku koja je karakteristična za našu ishranu i dostupna svima. 

Ukoliko postoji neko mjesto u gradu gdje služe surutku u čašama za koktel ili visokim čašama sa slamkom, pozovite me na druženje. Dolazim!