Prikazani su postovi s oznakom 100 milja istre. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom 100 milja istre. Prikaži sve postove

petak, 14. travnja 2017.

Priprema i oprema za ultratrail


Ulazak u svijet ultra-traila mi je donio mnogo novih saznanja i iskustava, vještina, odvažnosti, discipliniranost, sistematičnost. Spremajući se za trke na 100 km ili milja, morala sam naučiti da unaprijed planiram sve aktivnosti tokom sedmice a kalendar mnogo mjeseci prije. Ranije se dešavalo da do samog godišnjeg odmora nemam konkretan plan gdje ću ići; sada već u novembru znam koje su ključne trke na koje idem naredne godine. Ne samo na koje trke idem, već i koji su moji trkački ciljevi. U početku sam željela na trkama finiširati. Sada su moji ciljevi da određene formate završavam brže, da svoje slabe strane popravim dok ne postanu moja snaga pa su u skladu s tim bile koncipirane pripreme tokom proteklih zimskih mjeseci.

ponedjeljak, 26. rujna 2016.

Žene i tene: Teško nogama pod ludom glavom




Marina Nikolić je tridesetjednogodišnja ultramaratonka iz Beograda koja se rekreativnim trčanjem bavi svega dvije i po godine ali je za to kratko vrijeme uspjela ostvariti zapažene rezultate pa se uz preko 60 završenih kraćih trka može pohvaliti i finišerskim medaljama sa sljedećih takmičenja:

ponedjeljak, 25. travnja 2016.

Zašto 100 milja?





Prije ravno tri godine sam u zanosu svoje očaranosti polumaratonom kao savršenom dugoprugaškom disciplinom, pretražujujući internet, naišla na video s prvog izdanja trke 100 milja Istre. Vjerovatno na isti način kao što mnogi još uvijek reaguju kada čuju dvocifrene ili trocifrene dužine koje predstavljaju standarde ultratraila, tako sam i ja u tom trenutku s nevjericom gledala u čudne ljude s još čudnijom opremom i pitala se od čega su kad trče 100 km! Ili 100 milja! Pa imaju li oni posao, djecu, kuću? Ja sam se zarekla polumaratonu na vjernost jer uz njega lako usklađujem svoje obaveze na poslu, prema porodici, mogu da pišem i uređujem blog! Do tog trenutka sam bila sigurna da je u našem okruženju najduže što se trči 42 km! Znala sam da tamo neki Ameri trče te stomajlerice ali pojma nisam imala da tamo neki nevjerovatni Alen Paliska organizuje ultratrail trku na koju dolaze ljudi iz cijelog svijeta! 

ponedjeljak, 14. ožujka 2016.

Nedjeljom s Jahorine: najava Jahorina Ultra Traila 2016


"Gospođa zadužena za trčanje u Istočnom Sarajevu, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, i prvenstveno na Jahorini", kako me voditelj emisije, sportski novinar Dragiša Ćorsović najavio, promoviše trčanje, učešće Jahorina Ultra Trail Teama na trci 100 milja Istre, najavljuje saradnju s Jelen pivom na projektu Jahorina Ultra Trail 2016 i sve što ćemo raditi tokom ove godine da nam na planini bude još ljepše.

Emisija "Nedjeljom s Jahorine", RTRS, 13.03.2016. godine, trajanje gostovanja, 7 min
  



nedjelja, 28. veljače 2016.

Februar 2016: Sanja, životinjo!



Ukratko, osvrt na februar 2016





Tokom priprema za prvih 100 milja pratim program ekipe Ultra trkač Srbija, ali pošto program nije pravljen za cujice poput mene već trkače poput Dalibora i Škabe, koji vjerujem mogu mene sve s klupom dizati iz benča, prilagodila sam program sebi i svojim obavezama, oduzela koji kilometer tako da je odstupanje na mjesečnom nivou -90 km. Mislim da je 463 km istrčana u februaru sasvim dobar temelj za dalje pripreme.

nedjelja, 14. veljače 2016.

Kalendar trail, nebeskih i treking trka u 2016


Kalendar trail, nebeskih i treking trka od Vardara do Triglava.

Vjerujem da još dosta trka nedostaje, pošaljite podatke na sanjakavaz@yahoo.com kako bismo ažurirali bazu. 

Puno sreće i lake vam noge uzbrdo, nizbrdo!


© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

ponedjeljak, 1. veljače 2016.

Trail & Skyrunning: sličnosti, razlike i šta trčati u 2016




Cilj mi je da ovim tekstom sve brojnijoj populaciji trkača koji treniraju i učestvuju na trkama u prirodnom okruženju, predstavim dva osnovna pravca u kojima se trčanje u prirodi razvija: trail i skyrunning. Zbog velikog prodora skyrunninga u Srbiji s jedne strane i izuzetnog uspjeha i masovnosti trail trka u Hrvatskoj s druge strane, sagovornici su  Marko Nikolić, sportski direktor Skyrunning lige Srbije i Alen Paliska, direktor trail trke 100 milja Istre i član Upravnog odbora Međunarodne organizacije za trail trčanje,  koji između ostalog objašnjavaju trenutne pozicije jednog i drugog sporta unutar svjestkih saveza kojima pripadaju. Poseban dio predstavlja osvrt na trke svjetskih kupova i neke od domaćih trka koje preporučujem u 2016. godini čime želim podstaći veću mobilnost trkača i njihovo učešće na takmičenjima van nacionalnih ili lokalnih liga a sve u cilju prevazilaženja predrasuda i boljeg upoznavanja jednih s drugima. 

srijeda, 29. travnja 2015.

100 milja Istre: katarza zvana ultra

Da u mjernom sistemu postoji jedinica za sreću, onda bi nama koji trčimo trail ta jedinica bio kilometar istrčan kroz Istru, ili preko Pešterske visoravni, Trebevićem ili Fruškom Gorom ili bilo gdje na ovoj planeti gdje naša (ne)kultura nije uzurpirala prirodu! Jeste da su za tu sreću presudni endorfin i runners high koji trkači takođe doživljavaju na cesti ali trčanje u prirodi, pa makar se ona pokazivala u svoj svojoj silini i brutalnosti, donosi potpunije iskustvo, ako hoćete, transcendentalno.

Trčeći zemljanim puteljcima, po grebenu, niz potok, po vrtači, proplanku ili kakvoj vrleti, koliko god dugačka staza bila, i koliko god da smo fizički spremni i brzi, uviđamo da je priroda nesagledivo veća, da smo samo jedan njen mali dio i da je jedini način da se suočimo sa sopstvenom prolaznošću zapravo da se prepustimo toj višoj sili. To u gradu prosto nije moguće jer smo izdvojeni od prirode i poduprijeti gradskim zidinama kao stubovima moći kulture kojoj pripadama, lažno napuhali svoj ego i uskraćeni pogleda s visine ili pogleda u daljinu, ograničeno bacamo pogled u vrh svojih trkačkih patika ili super skupi sportski sat koji nam pokazuje vrijeme i pređene kilometre.  

Da li vam se ikada desilo da dok trčite u šumi osjetite kako se briše granica vašeg fizičkog bića i kako postajete dio neke više enegrije koja vas okružuje? Meni jeste i moram priznati da je osjećaj oslobađajući. Pomogne mi da na kozijoj stazi patikama dobro ugazim svoj ego, da suzbijem sujetu, razbijem predrasude i kroz unutrašnji monolog sama sebi kažem: „mala, nikad se ne furaj da si neko“! 

Ultra trail (ni)je tako ozbiljna stvar


Istrčati 65km od Buzeta do Umaga u okviru prestižne trail trke „100 milja Istre“ je zapravo samo finiš višesedmičnih priprema u okviru kojih sam četiri puta istrčala maraton na dužini s usponom a sedmično nekad ukupno trčala 100ak kilometara. Zvuči brutalno i jeste ali samo iz razloga jer je zaista potrebno mnogo odricanja da bi se stiglo na svaki trening, ishendlovale sve obaveze a da pri tome ne odeš u kućnim papučama na posao, ne zaboraviš dijete na rafu u supermarketu ili ne zguraš mačku u mašinu za pranje veša u kojoj je uglavnom trkačka oprema. Ultre su ozbiljna stvar jer se navučeš na te kilometre po neravninama koje su milionima godina pravile tektonske ploče, nabirale zemlju i stijene i stvarale najfantastičnije reljefe kako bi ti sad trčao njima. Osjećaš se kao da je sve to stvoreno samo da bi se kretao i uživao u pokretu.

Na ultrama su ozbiljni kilometri u pitanju al su ljudi na tim dužinama krajnje neozbiljni. Pa to je hrpa pozitivnih likova iz druge dimenzije, zaluđenika koji su došli istrčati 100-200 kilometara i kroz noć, blato, kišu a nekada i snijeg izboriti se sa svojim demonima. Nisu tu samo mršavi trkači i trkačice vretenastih mišića, suvonjavog i izmorenog lica koji, doduše, jesu najčešći tip koji se sreće. Tu su trkači najrazličitijih konstitucija: manji, veliki poput divova, oni sa siluetama u obliku kruške, jabuke, dijamanta ili pješčanog sata! Ovo vam govorim jer još uvijek ne mogu oprostiti jednoj kruškolikoj bibave guze koja me sprašila negdje na 40. kilometru i ostavila da razmišljam o lakoći s kojom je napredolava na stazi. Čak se činilo kao da uopšte ne trči! Imala je neke obične patike na nogama, kratke soknice i tanke pamučne helanke ispod kojih su se nazirale tange pa je taj bibavi dio još slobodnije poigravao. Dakle, bez skupe opreme i crossfita! 

65 km samoće


Bez obzira na ljude s kojima trčiš u ekipi ili koji su oko tebe, na stazi si sam. Drugi su tu da ti pomognu ako zatreba, da se slikaš s njima, razmjeniš po koju riječ ali si zapravo na stazi sam sa svojim mislima. Po ko zna koji put, i sa starta Istarske 65-ice sam krenula u društvu koje sam vrlo brzo izgubila tako da sam već od 10-og kilometra sama. Ide mi OK. Od kiše i hladnoće sam se zaštitila vrećom za smeće. Srećem ljude, upoznajemo se, razgovaramo o ličnim trail iskustvima. Dosta njih je prvi put na ultra maratonu. Ne znam tačno na kom kilometru, ali blizu polovine, na jednoj uzbrdici, sustižem trkačicu, koja mi se u trenutku dok uporedo trčimo stazom obraća i kaže: „Ti si Sanja Kavez?“. „Da, Kavaz“. „Ja sam Draga Žbontar, prijateljice smo na Facebooku“. „Oh kako ti pristaje ime, draga ženo“ pomislih. Razmjenismo par rečenica. Saznajem da je iz Slovenije, zaposlena je, djeca su odrasla, aktivno trči već par godina. Nastavljamo da pratimo jedna drugu cijelom stazom, ali bez mnogo priče. Pred kraj dogovoramo da li ćemo paliti čeone lampe. Odpuhujemo kad saznajemo da umjesto očekivana 3 zapravo imamo 5 kilometara do kraja. Gasamo po travnatoj stazi, gledamo u pravcu osvjetljenog Umaga i čini nam se da svjetla stoje i da se ne primičemo cilju.

Stižemo do ceste, ja razmišljam da se dugo nisam obradovala nekom asfaltu kao umaškom te večeri. Ulazimo u cilj Draga i ja zajedno. Grlim je i zahvaljujem joj se što je sa mnom podijelila te najljepše, najteže i najduže kilometre. Bez nje bi sve bilo drugačije. Uzvraća mi istim riječima. Epizoda koju sam opisala je univerzalna, desila se mnogima. Isto sam sutra ujutro pročitala iz zagrljaja dvojice trkača, jednog Srbijanca i jednog Hrvata, koji su 173 km pretrčali zajedno. Pomislih kako smo na stazi svi isti paćenici koji su došli istrčati do cilja i često u agoniji koju prolazimo, dočekujemo sapatnike na stazi bez ikakve predrasuda ko su, odakle i kako se zovu. Ultra je katarzično iskustvo do kojeg se stiže na talasima agonije i sreće koji naizmjenično sustižu jedan drugog. Upravo na tim talasima svi jurimo ka cilju u kojem ćemo sa žuljevima na stopalima i bez noktiju na prstima stati i upoznati se sa svojim boljim „ja“.      

100 miles of Istria Review


Ne bih da trošim svoje i vaše vrijeme sa puno priče o organizaciji same trke. Odlučila sam dati pregled ključnih stvari i ocjeniti ih u rangu 1-5.

Segment
Ocjena
Komentar
Prijave
5
Jednostavne, putem weba
Startnina
5
Vrijedi svakog centa
Startni paket
5
Salomon majica, Compressport navlake
Komunikacija sa trkačima
5
Višejezična, blagovremena, korisna
Preuzimanje brojeva
5
Bez gužve, zabuna
Prevoz do starta
5
Bez kašnjenja, gužve
Start trke
5
Na vrijeme, još da nije bilo nevrijeme
Staza
5
Prelijepa, raznovrsna
Markacija
5
Na nekim mjestima na svakih 10-20m
Okrepe
5
Čini ti se zapravo da trčiš s gozbe na gozbu
Cilj
5 +
U cilju dobijete medalju a kombi vas vozi do hotela gdje vas čeka večera/ručak. Poslije vas uredno vrate kući na spavanje tako da možete popiti koje pivo više.
Volonteri

Ljubazni, odmjereni, profesionalni. Vjerujem da ne bi odbili ni da zatražite masažu stopala.
Ručak/večera za finišere
5
Klopa za sve ukuse i prohtjeve
Fotografije i snimci
5+
Čak i u mraku, magli, kiši, snijegu, fotografi su sve dokumentovali maestralno
Proglašenje
5
Ceremonija na kojoj se svi osjećaju važnima
Nagrade
J
Ne znam šta su, al vjerujem da su vrhunske


Zbog svega navedenog, čestitam direktoru trke, Alenu Paliski, i cijeloj ekipi sportsko-rekreativnog kluba Alba i sportskog društva Trickeri kao i volonterima, svim sponzorima na uspješnoj organizaciji trećeg po redu izdanja ultra traila "100 milja Istre".  


Blatnjave staze i patuljci u noći


Za kraj, prenosim vam tri izvještaja sa sve tri trail trke koje su se 17-19.04. trčale u Istri. Dva su pisana, jedan je video. Sva tri su o učešću sjajnih cura koje sam ponosna što poznajem. Prva je Ingrid Nikolesić. U cilj 65-ice je stigla druga. Na ceremoniji proglašenje pobjednika nije bila jer je tog jutra bila pejserka na polumaratonu u Rijeci za vrijeme 1:40. Druga je Iva Matina, Zagrebčanka, trekerica i instruktorica fitnesa. Treća, Marina Nikolić, ultrašica iz Beograda, je završila trku na 173 km halucinirajući o patuljcima i brdima koja plešu. Sva tri zaslužuju vašu pažnju!

Ingrid Nikolesić, 65 km, 7h 15min, Buzet-Umag
Rezime dana: T3, T4, espresso, nema vrhnja, kiša, kiša, start, Niiiiikolaaaaa, nisam ti ja majka!!! kiša, medvjedji luk, ali ono livada cijela, i sve miriše, a u luku daždevnjak, pa još jedan, pa blato, potok, blato, potok, kiša, hladna voda u potoku, cesta jeeeeee, brdo, brdo i smišljanje rečenice jedne jedine, koja mi ipak neće trebati, da i kiša fkors i neki mali vjetrić i ja sami....i zašto se sve to dešava...gospodjo stavite mi rukavice? gel, voda, nizbrdo i pljus u blato, blato, blato, blato, kiša, gel, voda, jebem ti blato, kiša, kiša, brdo, kiša, aaaaaaa cesta nema blata, jebem ti vjetar, kako sad tako jak vjetar, alo?! daj prestani puhati!!! kiša, iglice u kvadrima što je to, pa mogla si se toplije obući pa se ne bi smrzla, to su iglice... čips, čips, čips pa opet blato, kiša, blato, kiša, blato, pa dokle više blato, brdo, brdo, blato, čips, čips...i kaže on meni čips nije zdrav! ma daj, a što mogu kad ga volim, mislim taj čips pomenuti....cesta, jeeee, kratko jer opet jebem ti blato, a kiša, kad je stala kiša?! otkud tolko blato, pa imam još gelova!!!! gel, voda, sljedeći po ps-u za 20 min, jebem ti blato, blato u tenesicama i na tenesicama hmmmm, koliko su sad teške? da ih je izvagati? blato, blato, jel prošlo 20 minuta za taj gel?...blato, pa malo ceste opet i cilj i čips 
Uglavnom, često me pitaju o čemu razmišljam dok trčim 

Iva Matina, 110, 110 km, 20h 25min, Lovran-Umag




Marina Nikolić, 173 km, 44h 17min, Labin-Umag
DA LI SAM VIDELA PATULJKA!?

Najavljuju kisu za subotu, plasim je se, ali kako svima, tako i meni, zar ne!? Nisam od secera, necu se otopiti, a malo blata bice cak i zanimljivo... :-) Eh, poce kisa jos u petak, na samom startu. Dobro, to je samo 173km, izdrzacemo. :-) Nikada se vise nisam radovala na startu, nego sada, mozda zato sto je to moja najduza trka do sad, najveci izazov, krecem u borbu protiv sebe... Bas tako sam ponavljala sebi: "Run your own race!" (Nickademus Hollon)... Nije me zanimalo ostalih 250+ ljudi na startu, nece trcati umesto mene, sama moram da izguram do kraja. 10, 9, 8, 7... 3, 2, 1, START!!! Ispade cvetic sa kose... Suze... Ali dobijam ga nazad vec posle par kilometara :)))) SRECA, RADOST!!!

Odmah mi je jasno da ta trka nije samo 173km... to je 173km po terenu po kom je tesko i hodati, po magli, po mraku... Ali, trcim, uzivam u svakom kilometru, ne plasim se mraka, ne ometa me magla ni sparina, jedino mi smeta jakna i pitam se sto sam je ponela. "Ipak je trebalo da trcim u majici, a ne da slusam druge i ponesem jaknu..."

17h nakon pocetka trke borim se da me vetar ne oduva sa vrha, krijem lice jer svaka kap kise boli kao ubod igle, krijem sake u rukave jer prste vise ne osecam od hladnoce, i razmisljam da li bi dosli po mene ako bih sela tu i pokrila se folijom... Hocu kuci!!! Ne mogu vise, previse je hladno, satima se penjemo na vrh, satima nas vetar ubija, tresemo se, a treba se spustiti jos 10km po blatu do kontrolne tacke. :-( A tamo me ceka jos jedna jakna, za koju sam se takodje pitala zasto sam je ponela... Sreca pa nisam bila tvrdoglava ovog puta, pa sam poslusala trkace, i spakovala jakne... "Odustacu, previse je hladno!" Padam 2 puta u blato, celom tezinom na kuk, pa na ledja, placem od muke, a tih 10km spusta nikako da prodje.

...Kazu da sam u Buzet dosla pokisla i nasmejana, misle da mi nije bilo tesko... Ja sam se samo smejala od srece sto vidim ljude, sto imam gde da se sakrijem od kise, sto mogu da skinem sa sebe mokre stvari koje nosim 20h, sto mogu da popijem caj, sto mogu da sednem... NIKADA SE NISAM TOLIKO SMRZLA!!!
Daju mi stvari, ali blato u koje sam padala prodrlo je i u moje pore, a nemam tus, nemam ni peskir, sobica u kojoj se presvlacim je ledena, i na sebe tako prljavu samo navlacim suve stvari. Nepromocive patike su mi pune vode, a nemam druge, jer ko je ocekivao da ce nepromocive patike biti mokre... Suve carape u mokre patike... I sta sam uradila!? Samo cu napraviti zuljeve... Silazim medju ljude, hipotermicare... Svi se tresu, svi odustaju, a volonter i trkaci sa kojima sam presla jedan deo staze me mole da i ja odustanem... Kisa ne staje, kazu da nas pravo blato tek ceka (i, ne, nisu slagali), i ja odustajem. Crkao je telefon od kise, i ne mogu sebi da dozvolim da odem u sumu sama bez telefona... Sedim sama, suze krecu... "Zar bas na ovoj trci da odustanem!?" Stavljam kapuljacu, izuvam se i na noge stavljam flastere preventivno i navlacim neke kese od napolitanki (to je sve sto su mogli da mi nadju), i nadam se da cu uspeti da zavrsim trku... Ne mogu da odustanem, ne zelim... Tesko je, ali sta sad!? 2 jakne ce valjda pomoci da mi bude malo toplije.... Trcim i placem... Placem jer sam srecna sto nisam odustala!!! Skupila sam...hrabrost, i nastavila!!! Ma, bravo, Marina!!!


Pravo blato nas je tek cekalo, kao sto su rekli... Zivo blato... 124. km, popela sam se na Zamask, i momcima na osmeh uzvratila sa: "Zovite prevoz, odustajem!" Toliko blata, zabe koje krekecu kilometrima, nije to za mene... Dosla sam da uzivam na Istri, ne da se valjam u blatu. Idem kuci, u zagrljaj svom decku!!! Opet je strasno hladno, i dok cekam prevoz pocinjem da se tresem, dok konacno nisam docekala da me momci sa kontrole puste da u njihovom autu docekam svoj prevoz... Prolaze minuti, i konacno neko od trkaca nailazi, dvojica momaka, stranaca... Zar su oni jaci od mene!? "Mogu li ja da se predomislim!? ja bih da nastavim trku!?" I sekund kasnije, ne sacekavsi odgovor, vec stojim ispred auta i spremam se da nastavim trku... Neko vreme sam sa tim strancima drzala temo, a onda sam se izdvojila (kakva greska!).

Opet uspon, dokle ti usponi!? Pedja i ja smo u mojoj basti, objasnjavam mu gde da postavi gipsane PATULJKE... "Marina, trgni se, to su markacije, nema Pedje..." Marina, jesi li videla patuljke!? O, da, jesam... Svaka crvena markacija, bila je patuljak. Usponu nikad kraja, zbunje, markacija, stene, markacija, zbunje, markacija, stene, markacija... "Ja se vrtim u krug... Ovaj ispred mene me zeje*ava, postavlja mi markacije u krug!" Pocinjem da vicem na trkaca ispred sebe: "Ima li kraja!? Dokle u krug!?"... Valjda je stranac, odgovor nisam dobila... Ili njega nije ni bilo!? Eto me konacno u Oprtlju... Jos oko 35km do kraja... dobro sam, konacno mogu da trcim nizbrdo, nece mi trebati vise od 5h da stignem do cilja... Ali, spava mi se... Trcim zmureci, pa se trgnem... Nadala sam se da cu izdrzati do kraja... Saznanje da umesto 20km do kraja imam 30 opet izaziva suze... Trcim, placem na glas, i razmisljam kako ipak necu stici za 35h, nego 36h... Daleko ispod 40 planiranih.. :)))))) Ali, od pocetka ne ide po planu, zasto bi sada...

Tadeja Krusec je organizator trke, saznajem... Eto je, prica mi kako jedan deo staze moram preci prateci markacije, a onda do Umaga moram sama da nadjem put. "Zasto su markacije postavljene u kontra smeru!? Treba da trcim nazad!"... U sledecem momentu sa Groznjana jurim nazad ka Oprtlju, trazim skretanje ka Umagu... Ostaje mi jos samo nemarkirani deo staze, moram ga pronaci sama. Jurim nizbrdo, pa uzbrdo da proverim sa Tadejom da li je to prava staza... "Ne, nije!"... Hajde opet, nizbrdo, pa uzbrdo... Opet nije... Hajde opet nizbrdo, mozda ovog puta nadjem cilj u Umagu... Nema... "Ali ja sam ipak presla svojih 100 milja... Da li ce ih Tadeja priznati!? Nije fer da nas tera da trcimo nemarkiranim stazama, tesko je naci put do Umaga"... U sledecem momentu, vec sam u sumi u Velikom Mokrom Lugu, vrtim se u krug i trazim ulicu koja vodi do moje kuce. Vlada stoji sa mnom, objasnjava mi kuda da dodjem do kuce, ali vrtim se u krug. Onda se pojavljuje Goran autom, da me odveze, ali u trenutku kad prilazim autu, auto nestaje... Nema veze, docice Tadeja da me odvede kuci, ionako je ona organizator, mora da brine o ucesnicima... Cekam, sati prolaze, niko ne dolazi po mene... Trcim u krug, trazim nekoga ispred kuca koje su tu, da bi mi objasnili u kom kraju Velikog Mokrog Luga se nalazim. Nema nikoga...  Hmmm... A sigurna sam da je to VML, samo sa neke druge strane...  konacno dolazi Vlada, objasnjava mi da sam ja u svojoj kuci, samo je ne vidim. Stari fica plave boje, ustvari je moj frizider. vadim hranu iz ranca, slazem na frizider, i jos uvek ubedjujem Vladu da to nije moja kuca  Ali, kako ne umem da objasnim gde mi je kuca, prihvatam da ja ipak zivim tu, da je taj fica moj frizider... Ali, gde su svi!?
Trgla sam se jer se paleta na kojoj sam spavala pomerila, i mislila sam da padam... Budim se, pored mene je ranac, jakna, stapovi, u ruci drzim one kese od napolitanki i flastere... Pa, da, trku sam zavrsila, Tadeja treba da prizna rezultat... "Ne, sta ce mi ove kese u ruci!? Sta cu ja na paleti!?" Sunce vec przi, skoro je 10.30h... Zar nije poslednji put bilo 6 kad sam pogledala!?  "Gde sam!? Odakle ja na sred njive, na paleti!?" Sreca pa sam malo dalje ugledala coveka na traktoru... Trcim do njega, pitam koji je dan... Ne zna da mi kaze... Pitam u kom delu Velikog Mokrog Luga se nalazim, gleda me bledo... Pitam u kom gradu se nalazim, uzvraca pitanjem odakle sam... Shvatam da mu delujem kao luda, ali odgovori, covece, na neko pitanje!!! Konacno spustam glavu i na butini vidim svoj broj, i shvatam da sam na trci, ali na pitanje da li smo u Umagu, debeli odgricno klima glavom... "pa, gde sam, u pm!?"  Onda pocinje da nabraja mesta koja su oko nas... Groznjan, Buje... TO MI RECI!!!! Groznjan!!!! To mi je kontrolna tacka ka kojoj sam krenula... Objasnjava mi debeli kuda da idem, i uplasena od njega, bezim koliko me noge nose... Kad sam konacno zamakla, pokusavam da nadjem neke markacije, ali ih nema... Pokusavam da se setim kako sam tu dospela, ali ne znam... "Pedja me ceka, sigurno brine"...

Stigla sam i u Groznjan... Iz drugog puta... A tamo konacno poznato lice, Damir... Ja jos uvek ne znam da li trcim, ili sam trku zavrsila, gde sam bila i sta sam radila... Ali znam da moram stici u Umag... A do Umaga 5h plakanja... Tetiva ne da da potrcim, misli se vracaju na onu paletu, na kontrolnim tackama se javljam ljudima, a nisam sigurna da li ih vidim... Jos 20km do kraja, a meni treba 5h da ih predjem... 
U toku noci su sumske staze bile ulice sa kucama, grane ljudi u odelim, stabla zivotinje, a bare deca na biciklama... Iznad tunela sedeli su PATULJCI i gledali me... Bila sam svesna da su to halucinacije... A u kom trenutku sam prestala da budem svesna realnog sveta, i presla u svoj ishalucinirani svet!?
Na stazi skoro 45h... I nikada necu prezaliti sto se tako zavrsilo, ali sam naucila da na trku moram otici savrseno odmorna... ili ce se sledeca trka na nekoj paleti i zavrsiti!
Marina, da li si videla patuljka!? O, da, i patuljka, i ljude, i lavove, i krave, i tigraste macke, i sebe kao Alisu u zemlji cuda, veliku kao kuca, i lica ljudi na zemlji, i zmajeve, i decu, i lustere u sred sume, i kraljevske stolice... Videla sam i neke dve cipele cak 2 puta, na putu ka Groznjanu, koje niko drugi nije, ali sam gotovo sigurna da su one bile prave. Video ih je jos neko!? A kada sam Pedju videla 500m od cilja, pravog Pedju, mislila sam da on nije pravi... Mislila sam da ga vidim od silne zelje za njegovim zagrljajem... Kako je prijao taj zagrljaj...
I, da... ovo jeste moj sport!!! I jako sam ponosna na svojih 45h... I jako sam srecna sto ona njiva nije moja kuca!!!
Istra, 17.-19.april, 2015.


   

četvrtak, 19. veljače 2015.

Kako do prve ultre


Nikad nisam dosledno pratila niti jedan program treninga. Za svoj prvi polumaraton sam se spremala sama i uz povremene konsultacije sa iskusnijim trkačima, trčala sam, vozila biciklo, igrala tenis. Za pripreme za prvi maraton mi je prijateljica poslala program koji sam svega jednom otvorila. Znam da uvijek predlažu 4-5 trkačkih treninga sedmično a ja bih uvijek jedva nalazila vremena za 3. Trčala bih treninge srednje dužine i duge jer volim taj meditativni „long distance running mood“ a i bili su dobar pokazatelj da bih trku mogla završiti u solidnom vremenu i bez bolnih posljedica. Međutim, za svoju prvu ultru koju ću trčati 18.04. u Istri, po prvi put pratim program treninga i na moje veliko iznenađenje, po prvi put sedmično trčim 5 puta!

U slobodno vrijeme idem na posao


Tekst iz podnaslova ne znači da imam privilegiju da po želji odem na posao kad mi se prohtije. Naprotiv, radno vrijeme mi je fiksno, od 09.00 do 17.00 i imam pravo na pauzu od 30 minuta. Tolerisaće mi ako produžim pauzu na 40 minuta maksimalno, a svaki naredni minut odbiti od narađenih sati ili godišnjeg odmora. Strogo, ali fer i pošteno. To da u slobodno vrijeme idem na posao vam govori da je moje svo preostalo vrijeme toliko organizovano da je zapravo odlazak u kancelariju i uz sve obaveze koje me tamo čekaju pravo rasterećenje jer kad nisam tamo, onda ili trčim na stazi, ili trčim u nabavku ili organizujem trku. Jedino za momcima ne trčim, to bi zaista bilo previše! Zašto vam ovo govorim? Samo iz razloga što želim po ko zna koji put da vam poručim da nema opravdanja i da uz dobru organizaciju, mnogo multitaskinga, možete stići i posao i trčanje i što šta još što vas čini srećnim!

65 je relativno


Za sve vas, a znam da vas ima mnogo koji se spremate za 65-icu u Istri, adaptirala sam program treninga za ultricu jer kako drugačije da  nazovem ovu našu u odnosu na druge dvije od 110 i 173 km koje se istog dana trče kroz Istru. Zavisi kako gledate na taj odnos ali ako po prvi put izlazite na trku od 60ak km, on može biti zaista motivirajući u slučaju da razmišljate na sljedeći način: „Pa dobro, ako će ovi drugi istrčati dva ili skoro tri puta više od mene, šta je onda 65?! Izguraću ih makar četveronoške“. (Ne doslovno, molim vas. Vidjeli smo primjer Hyvon Ngetich, nemojte to kao rekreativac sebi raditi!) Međutim, koliko god da ste svjesni da je uspjeh završiti trku od 65 km sa usponom od preko 2000 m, ipak kada trčite na događaju na kojem je to najkraća staza, sve se za nijansu relativizuje. Još ako neko dobronamjerno prokomentariše: „Aaaa, ti trčiš ovu najkraću“, zaista obeshrabruje. Možda bi bolja motivacija bilo izabrati trku na kojoj 65km iznosi najduža staza a to onda ne bi bilo to jer mjesto događaja ne bi bila Istra.

65 je dostižno


Program treninga za učešće na Istri je zapravo preuzet od Nancy Shura i sačinjen je za pripreme trkačkog kluba Ultra Ladies za nastupe na trkama od 50 milja. Kreiran je za iskusne trkače ali nije nužno da ste prethodno morali istrčati npr. maraton da biste ga pratili. Istina, jeste lakše ali uz jaku volju i disciplinu, možete ga pratiti i ako ste do sada istrčali svega nekoliko polumaratona uz napomenu da se tada posebno trebate čuvati povreda. Moja draga prijateljica Nermina Grierson je upravo primjer kako se od polumaratonke postaje ultrašica. Istinu govoreći, ona je i kontaktirala Nancy i zatražila njenu pomoć tako da nije bilo Nermine ja bih vjerovatno i ovog puta trčala intuitivno i bez nekog konkretnog programa. (U orginalnom programu jedinica mjere je milja. Preračunati su iznosi u kilometrima i prikazani u tabeli.)

I ovaj program kao i većina drugih sadrži cikluse od dvije sedmice intenzivnih i jedne sedmice laganih treninga kako bi se tijelo odmorilo i spriječile povrede do kojih može doći kada se trkač naglo optereti velikom kilometražom. Zahvaljujući ovakvim ciklusima, tijelo ima sedam dana da se odmori od teških treninga kako bi naredne dvije tokom novih intenzivnih treninga dostiglo optimalne performanse. Iz ovog slijedi da je odmor ključan za uspjeh zbog čega Nancy preporučuje dva dana odmora sedmično, tačnije, ponedeljak i petak su dani bez trčanja.

Tokom svih 20 sedmica, vikendom se trče dva sukcesivna duga treninga, tačnije jedan dugi i jedan nazovimo ga „poludugi“. Osim toga, vremenom treninzi srijedom prerastaju u još jedan trening dužine zbog čega se kumulativno i povećava ukupna sedmična kilometraža. Kao i svaki drugi program, možete ga malo korigovati i prilagođavati sebi osim kada su u pitanju dugi treninzi tokom vikenda jer njih ništa ne može zamijeniti. Takođe, idealno je ako se vikendom trči u uslovima sličnim onima na stazi zvanične trke za koju se pripremate tako da treba birati sličnu podlogu i staze sa usponom.

Treba se čuvati pretreniranosti i strogo poštovati sedmice odmora. Postepeno ćete ući u fazu kada ćete moći prepoznati napredak po pitanju snage, izdržljivosti i brzine oporavka. U slučaju povrede, zamora, prehlade ili bolesti držite se zlatnog pravila i odmorite se jer je bolje rizikovati i preskočiti par dana treninga nego na trku stići izmoren, bolestan ili s nesaniranom povredom.

Kao dobar trening poslužiće učešće na trkama koje vam daju priliku da testirate izdržljivost a ne brzinu jer je tokom pripreme za 50 milja, važnije provesti više vremena na nogama nego što brže istrčati kraću trku. Tokom posljednjih sedmica priprema svakako izbjegavati trke i treninge preko 48 km prije svega kako biste se zaštitili od povreda, kvalitetno odmorili i spremni stigli na start. Volim taj osjećaj kada se tokom sedmica taperinga doslovno uželim trčanja i jedva čekam da trka krene.

Kako izgleda 65-ica kroz Istru




Start trke je u Buzetu, 18.04.2015. godine u podne, a cilj u Umagu. Tačna dužina staze je 63,74km sa kumulativnim usponom od 2255 m. Dužinom staze vas čekaju ukupno 4 okrepne stanice a ukoliko stignete do cilja i 1 ITRA bod. Postoje različite strategije pomoću kojih ćete trku završite uspješno. Možete kombinovati hodanje i trčanje u omjeru koji vam odgovara sve dok ste u vremenskom limitu od 16 sati. Par savjeta vam je dao Alen Paliska, direktor trke, kako biste se rasteretili eventualnih dilema.

SK: Koje modele patika predlažeš za stazu kroz Istru?
Alen Paliska: 65-ica je dosta "mekana" pa se mogu koristiti i Salomon Speedcross što nikako ne bih preporučio na 100 milja i 110 km. Ja bih osobno trčao u Brooks Cascadia ili Salomon Speedcrossu.

SK: Da li su za 65-icu potrebni štapovi?
Alen Paliska: Mislim da za 65-icu nisu potrebni, samo će im smetati. Ima nekoliko uspona ali ništa spektakularno

SK: Imaš neki savjet za one koji će prvi put trčati od Buzeta do Umaga?
Alen Paliska: Ne zaletati se na startu, uspone odraditi polako i dati gas na nizbrdicama. I psihički se pripremiti na zadnjih 14 km ravnice.   

Almost feeling guilty for being treated so well


Da volim Istru, to stalno ponavljam. Ali da i Istra izgleda voli mene, to prvi put izjavljujem. Kada sam u januaru provjeravala svoju registraciju za „100 milja Istre“ kako bih startninu na vrijeme platila po prihvatljivijoj cijeni, vidjela sam uz svoje ime √, kvakicu koja je pokazivala da je moja startnina plaćena. Pomislih da je neki greškić u pitanju, a onda se kroz par dana javio Paliska i obradovao me sljedećim riječima: „Već neko vrijeme ti trebam prenijeti informaciju, uvijek zaboravim. Uglavnom, startnina za 100 milja ti je na naš račun. To ti je malo zakašnjeli božićni poklon“. 


Hvala Alenu i cijeloj ekipi! Želim im puno sreće u organizaciji trećeg izdanja 100 milja Istre!