nedjelja, 30. travnja 2017.

Trkači u kadru: Zašto smo toliko opsjednuti fotografisanjem, dio 1




Marketing, fitnes industrija, mediji, društvene mreže, tehnologija mijenjaju naše navike i nameću trendove koje svjesno ili nesvjesno, u potpunosti ili djelimično preuzimamo. Čak i stvari koje nam se na početku učine suludim, kao što je meni bio foto autoportret, odnosno selfie snimak, vremenom i kroz masovnu upotrebu, postanu najnormalnija stvar pa se tako i ja, istina dosta rijetko i samo zbog poruke ili trenutka koji želim podijeliti na blogu, nasmijem u kameru svog mobilnog telefona (uglavnom trčim sama, pa nema ko da okine). 


Istina, za ovo mi je trebalo vremena, da se opustim, da analiziram kako to drugi rade, da naučim. Uglavnom, svi to sad radimo toliko izvježbano,  glava blago pogeta u stranu, poluprofil, pogled direktno u kameru, zavodljiv osmjeh. Ili, pogled u daljinu, planinske vrhove, zalazak sunca i slično.  

Niko na cijelom sportskom dunjaluku nije opsjednut slikama s treninga i takmičenja kao mi trkači! Svaki trening smo uslikali, mjesto gdje smo trčali, objavili sliku uz komentar o dužini, tempu, vremenskim uslovima ako to sve sama aplikacija nije odradila za nas jer provalila je fitnes industrija koliko smo opsjednuti praćenjem vlastitih treninga i dijeljenjem istih u zajednici sa sličnima pa developeri samo štancaju aplikacije. Uz sliku, obično dodamo „feeling great“ i tek tu se krug zatvara.





A tek kad idemo na trke! Uslikali smo se s ekipom prilikom polaska na put do odredišta gdje se trka održava, promjenili javni status da putujemo od tačke A do tačke B, obznanili vaskolikom svijetu da smo stigli, da je carbloading obavljen, uslikali opremu koju smo prostrli po krevetu, podijelili link putem kog nas besposleni prijatelji kod kuće mogu pratiti online i izjavili da smo spremni za sutra.

Zatim idu slike pred trku, i to prvo portretna fotografija, široko, da se vidi kapija, masa trkača u pozadini ili neka znamenitost. Ponovo grupne slike s ekipom ili s dragim ljudima koji su stigli sa svih strana svijeta, ovog puta krupan plan, da naglasimo s kim smo, najčešće sve odobravamo podignutim palcem, znate ono kao „Like“, jer od kako smo život prebacili na društvene mreže, stvarnost nam je mimikrija najpoželjnije ikonice s Facebooka. A zatim start trke. Možda i neki video, ili „live“ uključenje sa same staze.

Nakon prolaska kroz ciljnu kapiju, snima se portretna fotografija s finišerskom medaljom, anfas, i to najčešće: krupno, medalja istaknuta u prvi plan, dakle ispred tijela ili s medaljom u zubima. A onda idu slika, široko, da se vidi oprema, da koliko-toliko dobro izgledamo, da se zahvalimo mami, tati, partneru, djeci, klubu, sponzorima i svima koji su doprinijeli našim pripremama i prolasku kroz ciljnu kapiju.




Ja sam se jednom i svojim precima zahvalila zbog dobre genitike koju su mi dali, čak i kosmičkim silama koje su se udružile i učinile da se Trebević onako gordo izdigne iznad Sarajeva i time mi omogućile da u savršenim uslovima treniram ispred kućnog praga. 

Sve te slike su kropovane, uređene, dotjerane filterima, s dodatim emotikonima, nekad i s tekstom. Napravi se uvijek koja fotka više pa izaberemo najbolju na kojoj nismo trepnuli, nije nam izletilo van klempavo uho, ne vide se noge ikserice, stomačić ili salčić koji je iskočio kad su nam se helanke koje smo kupili broj manje jer smo planirali smršati brutalno usjekle u struk. Ah, koliko je samo olakšanje kad shvatimo da je slučajni trkač kog smo zamolili da nas uslika vješt koliko i mi i da obraća pažnju na sve te detalje pa će sam ponoviti fotkanje ako trenutak nije bio savršen. 

Čim organizator trke objavi zvanične fotografije, dijelimo ih kako bi svi na društvenim mrežama vidjeli kako izgledamo na samoj trci. Zvanični fotografi uglavnom naprave selekciju fotografija pa su to probrane slike snimljene svim vrstama objektiva na kojima smo u svom najboljem izdanju. Niko ne voli slike gdje se vidi patnja, znoj, iskrivljena faca, unezvjereni pogledi, slabost. Kod većine učesnika koji su rekreativni trkači toga ni nema jer su oni došli lagano istrčati dužinu, mahati raji okolo, uživati i pozirati fotografima. Op, slikaj me, evo sam skočila! Op, slikaj me evo radim sklekove u cilju!


Nesavršenosti u kadru





Ja volim fotografije na kojima se vide naše nesavršenosti. Koža butine koja se od brzine i udara smreškala a zatim je moćni fotoaparat ovjekovječio tako neupeglanu. Da se vidi da se trčalo. Da se vidi da nismo savršeno fotošopirane princeze. Da se vidi da vježbamo i da trčimo i sa kojim kilogramom viška. Da se vidi da imamo celulit na nogama makar nam se zbog toga smijale sve ove dotjerane mačke koje ne mogu potegnuti kile ili muški koji imaju sreću pa nemaju sklonost da im se ispod kože skupljaju balončići masnoće i toksina ostavljajući na površini nimalo atraktivnu teksturu.

Kad sam pokrenula blog, rekla sam sebi: „Slušaj, nema fotošopiranja, ušminkavanja fotografija, nema iskrivljene stvarnosti. To si što si“. I nisam, osim ono jednom kad sam si predimenzionirala  gujicu da bih vam skrenula pažnju koliko je važno raditi vježbe za gluteus..  i po koji filter kroz koji provučem sličice na kojima fali svjetlo, sunce ili boja... I kad sam ono jednom zamalo poslije trke „preselila“ na drugi svijet pa je slika bila sva nekako ko pred smrt. A to što imam 2 miliona slika s treninga i trka, i to nešto govori.


Za potrebe pisanja drugog dijela teksta, ljubazno te molim da na sljedećem linku popuniš kratak i jednostavan anonimni upitnik. HVALA!


Foto: Dinko Bažulić, Mirsad Kličić, LUT 2017, AK Sljeme

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.




Nema komentara:

Objavi komentar