ponedjeljak, 22. kolovoza 2016.

Situacije u kojima je OK biti nepristojan na stazi



Trčanje je mnogim rekreativcima „izduvni ventil“, prilika da se kroz vježbanje riješe štetnog uticaja stresnih situacija, da se vrate u fokus i osnaže za suočavanje s novim životnim izazovima. Volimo reći da se s treninga uvijek vraćamo zadovoljniji, da brige i problemi nakon trčanja izgledaju manji ne zato što smo ih relativizovali već prosto što smo treningom osnaženi i spremniji da s njima nosimo,  ili što nam je trening pomogao da sagledamo njihovu stvarnu prijetnju. Kao i u ostalim životnim situacijama, trudimo se biti pristojni na stazi i poštovati ostale vježbače ili osobe koje su neposredno uključene u naš trening. 

Međutim postoje situacije kada je preteško oćutati i biti pristojan na stazi. Lično, nemam razumjevanja za sebične ljude koji javni prostor prisvajaju ne uvažavajući druge korisnike. Izlistala sam samo neke od situacija i način kako reagujem.

Aunt Fat Ass Boulevard  


Trčim trotoarom i prema meni se gega trokrilni ormar u vidu tri gospođe ogromnih guzica koje su u šetnji, razgovaraju i ne pada im na pamet da se pomjere i naprave prostor da i moja guzičica prođe trotoarom nego valjda očekuju da iskočim sa staze na travu, zaustavim trening i u stavu mirno pozdravim ih dok prođu, ili u stilu Kill Bill napravim salto i preskočim ih ili da se prostrem širinom trotoara pa da još obrišu noge od mene! 

Ne znam šta te guzate tete misle i misle li uopšte išta ali volim da dobacim onoj krajnje desnoj koja mi i najviše smeta: „Moraćete gospođo ipak malo da se pomaknete, niste same“. Uglavnom uvrijeđeno odgovore, nešto tipa: „Vidi ti nju“ na šta sikćem: „Pa stvarno nema smisla, raširile ste svoje guzove kao da je ovo samo za vas pravljeno“. Nakon ovoga su mi već iza, dovoljno sam daleko da ne čujem komentare i sašaptavanja i van dometa bodeža koje odašilju prema meni!  


Šta deca znaju šta je prolaz

Još jedna situacija s trotoara, samo što se sad s leđa približavam klinacima koji se kreću u čoporu. „Samo malo“, „Prolaz“, povikujem, ali oni ne čuju. Oni ne bi čuli ni da im se megafonom oglasim, to je taj uzrast, boli ih uvo za sve. Ipak moram usporiti, glasnije poviknuti i u trenutku kad postaju svjesni da im se iza leđa primiče zahuktala lokomotiva, registruju me kao opasnost i sumanuti krenu da prave prolaz, odbijajući se jedni od druge, ovi iz sredine bježe lijevo i desno, ovi krajnje desno pomjeraju se prema sredini, ovi krajnje lijevo takođe. Kao kugla kad razbije čunjeve, samo što ne poobaraju jedni druge. Ništa od prolaza, moram stati dok se ne preslože. Obično izaberem nekog od njih kog pogledom sasječem i dobacim: „Šta vam je, znate li gdje ćete, tctctctc“.

 Flojd za volanom



Bježeći od centralnih saobraćajnica, često trčim uskim ulicama gdje je manje saobraćaja. U nekim od njih potreban je veći oprez prilikom mimoilaženja s jednim vozilom ali ukoliko se dva mimoilaze a pri tom sam i ja u istom prostoru, to je već situacija za rekonstrukciju! Najčešće je za  volanom bar jednog automobila hajvan koji je namjerio da prođe ne prebacujući u nižu brzinu i pošto uličica nema trotoara sišao je s asfalta i zahvatio i zemljanu stazu koju su utabali pješaci i travnatu površinu i MOJE STOPALO. Sve što mogu u tom trenutku je da mu bubnem šakom od krov, nazovem ga idiotom al` takvima to ne znači puno. Eventualno će zastati da u retrovizoru pogleda mrdam li i nastaviti dalje jer nema on vremena da staje, za izvinjenje nije čuo.
  

Na pasja preskakala


Volim pse i razumijem da se ljudi vezuju za svoje ljubimce i da te životinje zarobljenje u stanovima od po 40ak kvadrata treba izvoditi u šetnju ali mnogo je i stvari koje ne razumijem kod njih a koje tefterim u loša iskustva sa staze. Prvo, šetati patuljastog psa na povocu dugačkom 20m znači da će taj vragolan najvjerovatnije prepriječiti put trkaču, da će se bar jedan biciklista zaustaviti da mu se povodac ne bi upleo u točkove, da će bar jedno na rolama zakočiti da ga ne pregazi. 

Drugo, ovi s velikim psima ne razumiju da mi trkači ne znamo ćud tog psa i da bez brnjice ili povoca ovijenog o vlasnikovu šaku i u čvrstom stisku, mi se osjećamo ugroženima. U ovakvim situacijama ako je pas pušten i vreba me, a ne znam da l` zbog toga što bi me ščepao ili bi se igrao, dobacujem: „Držite psa uz nogu, pobogu“.

Neće cuko


Na uzbrdici kojom izlazim na stazu na kojoj često treniram, domaćin ima škevtalo koje se uzbuni svaki put kada prolazim tuda. Kad ohrabren čuje lavež ogromne doge iz kaveza preko puta koja me prva registruje, zaškevće i ono. Avavavavavavavav, grrrr... eto i ovog malog, čujem ga kako se s kraja dvorišta zaletio i uporedo sa mnom trči s druge strane ograde, gura njušku kroz šire otvore, reži, iskezio zube, gledam ga, ne trčim više ali se brzim koracima krećem i primičem ulazu u dvorište koje nema kapiju i gdje se suočavamo, oči u oči. 

„Miran“, povikujem, ali on ništa, izlazi na ulicu i zalijeće se prema meni a ja ne smijem da mu okrenem leđa, mislim zaletiće se blentov i ujesti me za nogu. I tako laje sve dok komšo u rebrastoj potkušulji ne doguzelja do zavjese, pogleda na koga bijesno štene laje i ne zvizne mu! Istog trena, ovaj prestaje i povlači se u dvorište. 

Dozvah jednom tog komšu da izađe na prozor, i rekoh mu da ili psa sveže ili napravi kapiju jer on ne smije mene na ulici napadati. „Neće cuko“, to je sve što mi je rekao! Glupan! Ko bi se s njim ubjeđivao! Od tada, svaki put kad se primičem tom dijelu, uzimam prut ili granu, za svaki slučaj ako se „neće-cuko“ predomisli pa napadne da se odbranim pa da onda gazdu dobro istim namlatim!       

Ovo su samo neke od  situacija a ima ih još. Vozači koji ostavljaju auto na trotoaru tako da ga ne možeš zaobići, pa ovi što neće da uspore kroz lokvu pa me okupaju, djeca na biciklu koja me trzaju kao da će me udariti.. ne znam kako se savladam! Inače sam hladne glave i ne diram nikoga! A vi?


© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

4 komentara:

Anonimno kaže...

Uh meni sad kad pomislim na situaciju sa psima zaigra zeludac, imam listu ljudi kod kojih ne dolzaim kuci iz tih razloga jer njihovi psi "ne ujedaju" e isti ti otvore ograde dvorista pa posle se ljute kad ih slucajno sutnes ili izgovoris "mrs dzukelo"

Sanja Kavaz kaže...

Da, kod osoba koje se plaše pasa nema povjerenja. Teško je znati ćud i prepoznati namjere nepoznatog psa.

Slavica Rankovic kaže...

Ne komentar vlasnika psa, koji sa iskežni zubima nasrće pravo na mene,da"neće on ništa, samo bi da se igra", obično im dobaci da"neću ni ja njemu ništa ako je vezan i da se meni trenutno ne igra". Postoji još jedna situacija kad mi mozak propišti, a to je kad neki, kao, krenu dašetaju rekreativno po stazi ili pored, a purnjaju sa cigarama kao parne lokomotive. E to je katastrofa. Moram da zaustavim disanje i da trčim "na dah" kao ronoici! Da ne lričam sada kako to remeti ritam i čitav trening itd. Po meni, to je jedanod vrhunskih bezobrazluka.

Anonimno kaže...

Eh da, mene su, u životu čak tri "neće-cuko" situacije koštale ugriza .. čak i završetka na hitnoj 8a to u htinoj, kad te ugrize pas - prije no što te i pogledaju, postave ti trimilijunapitanja, možeš slobodno iskrvariti, dok oni ne ispune svoj upitnik) .. da situacija bude blesavija - sva 3 "neće-cuko" paščeta :) su bila manja od prosječne mačke .... i, jednom se jedan vučjak zaletio na mene a kad sam užasnuto pogledala vlasnika on će meni: "Ma, ne bojte se, on se samo hoće igrati s vama" - wtf ????!!!!!!!!! A jel` mene netko i pomislio pitati da li se ja želim s njime igrati ?!!!!!!!!!! ... i jedno vrijeme, na stazi kojom sam u to vrijeme češće igrala, također pesonja veće pasmine, OGROMAN (u očima izbezumljena trkača :)) se stalno zalijetao u mene, slinio po meni, vidjelo se da je bezazlen ali - kad se nakon trčanja misliš opustiti na kavici na Jarunu - nekako baš ne želiš da s tebe vise sline ..... i tako,uglavnom, samo me psi znaju "naljutiti" .. ostalo, hvala Bogu, ništa :)
btw, moram dodati i slijedeće - ja se NE BOJIM pasa (to ono "opravdanje" - pas osjeti vaš strah pa se zaleti !!!!!), ja se bojim vlasnika tih pasa .

Čoksić :*

Objavi komentar