nedjelja, 4. siječnja 2015.

Školsko takmičenje u bacanju pogleda u vis

Ispričaću vam anegdotu koju sam više puta prepričavala i svaki put mi je izgledalo kao da opisujem scenu iz nekog skeča Nadrealista ili kakvu montipajtonovsku situaciju apsurda. Doduše, tema iz naslova je preuzeta iz jedne epizode tzv. ratnih Nadrealista u kojoj se akteri takmiče u disciplini bacanja pogleda u vis. U ovom konkretnom našem slučaju, riječ je o istinitom događaju koji reflektuje surovu realnost školskog sporta u BiH, a vjerujem i šire jer npr. u Beogradu, metropoli poznatoj po noćnom provodu i megaprojektu grada na vodi, još uvijek postoje škole koje nemaju salu za fizičko vaspitanje. A priča ide ovako.

Na času fizičkog koji se odvija u učionici jedne srednje škole, profesorica provjerava da li su učenici savladali odbojkaške tehnike i dječaku koji ispred sebe drži ruke spojene u tzv. čekić kao da dočekuje servis govori: „Hajde, bolan, udari loptu“ na šta joj on odgovara: „Ali ja nemam loptu“. „Pa zamisli je i udari“, dodaje ona iznenađeno kao da je najnormalnija stvar igrati odbojku u učionici, bez lopte, bez mreže. Doduše, ima ona loptu ali ako „deci“ da loptu u ruke, razbiće plafonjerku u učionici, prozor, uništiti inventar. Bolje je ovako. Zbunjeni dječak se zbuni još više i reče: „Zamišljaj salu, zamišljaj loptu, pa zamislite i Vi da sam je udario“. „Hajde bolan, ne pametuj nego udari loptu“, naređuje vremešna profesorica koja je odavno digla ruke od iznalaženja rješenja za svoje časove jer kako možeš voditi kvalitetan čas fizičkog ako nemaš salu, svlačionicu, strunjaču, parter, koš, odbojkašku mrežu, menadžment da ti pomogne, ministarstvo da (se raz)umije. Samo nadrealno i na času fizičkog razvijati kod učenika bar sposobnost vizualizacije. Nek zamišljaju da igraju lopte. Nek zamišljaju da su aktivni. Nek zamišljaju da su zdravi. Udari konačno onaj mali loptu i osta tako par sekundi nepomičan a profa, inače naturalizovana Bosanka koja u govoru koristi i „bolan“ i „deco“, nestrpljivo cupka nogom od pod i govori: „Pa hajde, bolan, sad je smečuj, nije mogla odletit` daleko, vidiš kako je plafon nisko“.

Plafon jeste nizak ali su nam standardi u školskom sportu još niži. Više generacija učenika je završilo svih devet godina osnovne i četiri srednje škole bez da su ikada stali na uređen školski teren, ušli u fiskulturnu salu, presvukli se u svlačionici, stali u vrstu. Svi koji su u školu išli osamdesetih i prije, pamte vrste u kojima su morali stajati na času fizičkog vaspitanja, od najmanjeg do najvišeg, sve pod konac. Čista bijela majica i šorc za dječake, triko i nešto kao baletankice za djevojčice. Hajmo zagrijavanje, pa na kozlić, pa uz konapac se peti, pa zvijezda, pa salto, pa dvokorak. Danas se na času fizičkog obavezno uči teorija jer je valjda državi lakše da propiše teorijsko znanje nego da obezbijedi sale i sprave za izvođenje praktične nastave. Ali, da budem iskrena do kraja, nije država baš tako na kraj srca prema školskom sportu, pobrinula se ona da učenicima omogući redovno vježbanje pa je tako jednima obavezno da kroz školovanje nauče da plivaju a drugima je dala da igraju na daleko poznatu bosansku igru hrkljuša. Simbolično.


Da se razumijemo, nisu djeca iz starih, ruševnih škola uskraćena za kvalitenu nastavu fizičkog vaspitanja jer je u bivšem sistemu kad su se gradile ove škole fizičko bilo važno kao i svaki drugi čas, već iz novoizgrađenih. Zanimljivo je samo razmišljanje kako su ova nova školska zdanja uošte dobila dozvolu za rad jer je osnovna pretpostavka prilikom izdavanja dozvola da škola ima uslove za izvođenje nastave iz svih predmeta tokom cijele školske godine. Valjda zato jer je pretpostavka i da se fizičko može raditi na livadi jer u dvorištu nisu uređeni sportski tereni, a da se zimi može malo presjediti u učionici uz teoriju. Dakle, sistem je sam sebi dao saglasnost i upotrebnu ili radnu dozvolu, šta god da je, iako je svjestan da od tog rada nema ništa.

E, ono što smo mi, cure okupljene oko inicijative „km za KM“, mi koje volimo trčanje, htjele da popravimo jeste da bar nekoj djeci omogućimo da kroz nastavu fizičkog igraju lopte a ne da je zamišljaju. Od novca koji smo prikupile prodajući svoje kilometre, kupile smo 6 stolova za stoni tenis koji su poklonjeni OŠ „Maglaj“ i lopte i odbojkašku mrežu za OŠ „Milan Rakić“ u Doboju. Škola u Doboju je još dobila 210 lektira pa je tako naš poduhvat kompletniji jer smo pomogle tamo gdje se gradi temelj zdravog društva. Naravno, ovo je samo mali korak u odnosu na stvari koje treba uraditi da bi se kroz školski sport oblikovala aktivna djeca, svestrana, sa zdravim životnim stilom, omasovio dječiji, školski i univerzitetski sport koji bi iznjedrio nove osvajače medalja. Što se mene tiče, ne mora nijedna medalja stići u Bosnu ako će 70% djece školskog uzrasta učestvovati u organizovanom sportu najmanje tri sata sedmično i ako će se njihovi roditelji, bake i deke bar jednom-dvaput nedjeljno rekreirati. 

Procentualno sličan omjer je kao cilj definisan Strategijom razvoja sporta do 2018. godine u Srbiji koja očigledno pravi izmjene u pravcu poboljšanja situacije pa kaže da joj je školski sport prioritet a da profesionalni sam sebe finansira. Može Srbija, čiji su sportisti u zemlju donijeli bar 2 poluge zlata u medaljama, da pravi zaokret ka školskom sportu koliko hoće, ali ćemo mi zato da pobjeđujemo u onome u čemu svoju djecu treniramo dosledno – vizualizaciji – pa ćemo da vizualizujemo i zlatne i srebrene medalje oko vrata naših olimpijaca, pobjedničke pehare u rukama naših tenisera, fudbalera, košarkaša. A tu je i disciplina bacanja pogleda u dalj pa ko uspije dobaciti pogledom preko okeana ili do neke nordijske zemlje, sasvim je razumljivo da će pobjeći odavde glavom bez obzira. A bježanje glavom bez obzira je još jedna disciplina u kojoj smo takođe šampioni. 



Fotogalerija "km za KM"

Članice inicijative "km za KM": Nermina Delalić Grierson, Kristina Tina Šešlija, Jovana Glušac, Neira Odobašić, Elma Pašić, Alma Bašić, Nives Vobornik, Jasmina Pekmezović, Edita Hajrulahović i Sanja Kavaz. 









petak, 2. siječnja 2015.

1 startnina za 1. Banjalučki polumaraton



Sve jasno? Dakle, blog Trčim jer štrčim vam poklanja startninu za prvi Banjalučki polumaraton koji Trkački rekreativni klub TRK iz Banja Luke organizuje 17.05.2015. godine!

Da biste učestvovali u nagradnoj igri, podijelite na svom profilu link za bilo koji tekst sa bloga, označite ga sa #trcimjerstrcim i #banjalukahalfmarathon i dodajte svoj komentar zašto mislite da bi neko trebao pročitati preporučeni tekst.

Prijave za učešće do 15.01.2015. godine nakon čega će sistem za nasumičnu selekciju, izabrati pobjednika koji će dobiti besplatnu startninu! Srećno!