srijeda, 24. rujna 2014.

Sarajevski polumaraton: kad je trka više od trčanja

Prije dvije godine sam u Sarajevu istrčala svoj prvi polumaraton. Tu je sve počelo.

I prvi, i drugi, i treći put, staza mi je jednako lijepa. Prošla sam tim ulicama hiljadu puta ali su na dan polumaratonske trke, kada se saobraćaj zatvori kako bismo njima protrčali, potpuno drugačije. Samo naše. Tad nema bezličnosti među učesnicima u saobraćaju, otuđenosti u mimohodu, odsutnosti u prolazu, nema buke, izduvnih gasova. Iako se ne poznajemo svi međusobno, to što  trčimo nas spaja toliko da u susretu jedni drugima dobacujemo riječi podrške, nabacujemo otvorene dlanove za pozdrav, aplaudiramo sebi i drugima, dijelimo osmjehe svima redom. Publike duž gradskih ulica nema puno, a i oni što su se zatekli vani, zbunjeni su i ne razumiju da osmjeh i aplauz podrške ne koštaju ništa a znače mnogo.

210 km za 4.152 KM


Ovogodišnji Sarajevski polumaraton za mene lično ima posebnu vrijednost jer se uz njega vežu dvije nove aktivnosti koje ga čine još sadržajnijim a trčanje kao oblik rekreacije još smislenijim. Prva je humanitarna akcija „km za KM“ koja je okupila nas 10 trkačica spremnih da uz treninge i zezanje uradimo i nešto korisno za druge. Prodavale smo kilometre koje ćemo trčati na Sarajevskom polumaratonu kako bi prikupile novac za pomoć školama u poplavljenim područjima. Poplave su davno bile i prošle, međutim pomoć u neka mjesta još nikada nije stigla. Ili je stigla elementarna a razmišljajući da su obrazovanje i sport najmanje važni onima koji bi prvi trebali pomoći jednako svima, odlučile smo se prikupljeni novac usmjeriti upravo u tom pravcu. Za 21 dan koliko je trajala akcija prikupile smo 4.152 KM i dosta donacija u opremi i školskom priboru. Po ovoj računici, svaki naš pretrčani kilometar je u prosjeku vrijedio 20 KM - dakle, ovog puta, nismo trčale džaba!

Pejsmejkeri šmekeri


Ono zbog čega sam na dan trke bila posebno uzbuđena je iskustvo pejsovanja koje sam podijelila sa iskusnim pejsmejkerima čuvenog Belhospice tima sa Beogradskog maratona, Milošem Lazićem i Draganom Ćirićem. (Dragan je ujedno i gost bloger jer je ova objava zajednički osvrt na trku.) Iskreno, ja sam se u početku 21. septembru radovala jer sam željela popraviti lični rekord s obzirom da na toj stazi mjerim progres. Zajedno sa NGO Marathon Sarajevo, Navigo sistemom BiH i Garmin Srbija, sam pripremala opremu za trku i planirala da zadatak pejsovanja povjerim nekom drugom. Međutim, vremenom sam postajala sve zainteresovanija za novo iskustvo te na kraju odlučila prihvatiti se nove uloge jer dovesti druge do željenog cilja je mnogo ljepše od obaranja ličnog rekorda. Moju sreću je najbolje dokumentovao Dragan Ćirić, zvani narednik Zeka u kratkom videu snimljenom neposredno pred početak trke. 


video


Kao pejsmejker početnik nisam poštovala pravila koja pejsovanje nalaže. I sama bih sebi objektivno dala, ne baš najlošiju ocjenu, ali recimo, dvojku. S obzirom da sam poznavala većinu trkača koji su planirali trku završiti u vremenu 2:15, bila sam im i motivator i vodič kroz stazu najavljujući šta nas čeka, kolika je uzbrdica ispred nas, gdje su okrepne stanice, slikala ih u trku. To profi pejsmejker ne radi jer je on tu da hladne glave jednoličnim tempom istrči svoju trku kao lokomotiva na koju će se vagoni kačiti ukoliko ga mogu pratiti. Sjećajući se svog „skidanja mraka“ na istoj stazi, bilo mi je važno da „moja ekipa“ ima podršku i da se na stazi osjećašto ugodnije. U jednom trenutku sam osjetila da oni mogu i brže od tempa koji smo držali. Sjetila sam se Dejvida Kolića koji je meni i grupi trkača bio pejsmejker na istoj stazi i doveo nas do cilja više od 3 minuta ranije. Ni to se ne radi ali te oni koji su trčali s tobom vole i pamte do kraja trkačke karijere jer si im pokazao da mogu bolje nego što su procjenili. Tako sam i ja ubrzala svoju gupu, tačnije jedan njen dio koji je stigao minutu ranije dok su ostali pristizali u željenom vremenu.

I Dragan je na cilj uranio dok nam je pejsmejkerski obraz osvjetlao nevjerovatni Miloš koji je kroz ciljnu kapiju protrčao tačno u planiranom vremenu, 1:45:00. Što su ti iskustvo i trkački staž!




Više od trčanja


Dodatna vrijednost mog ovogodišnjeg polumaratona u Sarajevu je to što je par meni dragih osoba uspješno završilo svoju prvu trku. Neke od njih sam direktno odvela na prvi trkački trening, neki su čitali moje tekstove i, kako su mi rekli, odvažili se trkačkim korakom preći 21 km, a neki su odlučili početi trčati nakon što sam im uporno mjesecima ispod balkona protrčavala ujutro, u podne i naveče. Posebnu radost mi donose pozdravi, slikanje i lično upoznavanje sa trkačicama i trkačima sa kojima sam „friend“ u virtuelnom svijetu. A pozdravljali smo se i na stazi, i na Baščaršiji gdje veliki broj njih voli ići zbog ćevapa, i na Vrelu Bosne gdje ih ja volim odvesti da pobjegnemo od tih istih mljevenomesnatih zalogajčića. Osim toga, na moju veliku radost, neposredno pred trku je stigao Adidasov sponzorski paket pun opreme za trčanje pa mi sad sređivanje za trku pada lakše nego za izlazak. Model Glide Boost trenutno testiram tokom priprema za svoj prvi maraton. A da bih se spremila za njega, izračunala sam da ću u njima istrčati cca 550 km. To vam je kao udaljenost od Sarajeva do Ljubljane do koje ću i otići da istrčim i ta dodatna 42. 

Riječ gosta blogera: Dragan Ćirić Zeko


Sarajevski polumaraton sam trčao prvi put prošle godine i to je bila ljubav na prvi kilometar. Iako sam i prošle godine bio pejser (doduše, nezvanično da dokažem drugarici da može da trči ispod 1:50, jer nije verovala u sebe), shvatio sam da mi konfiguracija staze vrlo odgovara. Pored toga, uleteti usred trke u Olimpijski stadion, pa spustiti se kraj reke i trčati Kozjom Ćuprijom gde ti se uzbrdo čini kao nizbrdo je poseban doživljaj. Kad se to sabralo sa sjajnim društvom sa kojim sam putovao, znao sam da ću se vratiti i ove godine, a sad znam da će mi ovo biti ona jedna od obaveznih trka u toku godine.


Ove godine  sam trčao po Sanjinom pozivu u ulozi zvaničnog pejsera na dva sata. Iako sam se malo pribojavao ove uloge zbog povrede kuka koju sam imao, dobro odrađeni treninzi pripreme su mi ulili sigurnost da ću moći da dobro odradim posao, tj. da ću trčati dva sata bez problema kao što je bilo i na Beogradskom maratonu. Poput Sanje, završio sam trku pre predviđenog vremena. Naime, nisam imao stalnu grupu koja me je pratila, već su ljudi trčali sa mnom po par kilometara, a onda bi shvatili da mogu brže pa bi me ostavljali samog, te sam ja kupio novu grupu ljudi. I tako u krug, a svi veseli i dobro raspoloženi, i u priči i šegi sam prestajao da obraćam pažnju na pejs na garminu te smo trčali brže od predviđenog vremena. Drugi razlog su naravno bile devojke na trci. Sve lepe i brze, u trenutcima kad sam ostajao bez grupe i kad sam mogao da obratim pažnju na njih, pa kako ne ubrzati za njima i tražiti im broj telefona?



I tako stigoh na cilj nešto ranije.


No, i pored ovog kiksa, moram reći da je pejsovanje na neki način uspešno završeno, pošto su me na cilju dočekali svi oni koji su trčali sa mnom delove staze, razmenili kontakte samnom, slikali  se i zahvaljivali. I u tome je, po meni, najveća draž pejsovanja (pošto na 90% trka na koje odlazim, ja pejsujem nekog), kada vidiš sreću na licu nekoga kome si pomogao da postigne cilj koji je postavio sebi.



I za kraj ću samo još reći - Sarajevo, vidimo se na polumaratonu 2015.


utorak, 9. rujna 2014.

Wine Run: Parenzana Magic

Lakje bi povirovala nekemu ki bi mi reka prije 20 let da ću teć 100 milja Istre, nego onemu ki bi mi reka prije 6 miseci, da ću tamo teć maškaranu trku. Nisan nešto posebno bila oduševljena ni vinskim trkama sve dok Sportsko društvo Trickeri iz Pazina nisu odprli pozive za prijave na trku nazvanu Parenzana Magic. Povidah sebi: A, čuj stara, poziv u Istru se ne odbija, pogotovo kad triba teć u prirodi, Europska unija plaća startninu, a vinarije za pit. Tvoje je da najdeš kumpaniju, spakiraš se i greš! Kumpaniju najdoh u Beogradu ali tribalo je još nešto prontati prije pakiranja: načiniti maškaru koja je po preporuci organizatora tribala biti u eno/gastro domeni.

Lakje bi – lakše bih, nekemu ki – nekome ko, 20 let – 20 godina, teć – trčati, onemu ki – onome ko, maškaranu – kostimiranu, odprli – otvorili, povidah – rekoh, da najdeš kumpaniju -  da nađeš društvo, greš – ideš, tribalo – trebalo, prontati – pripremiti, načiniti maškaru – napraviti kostim

Tek i maškare


Fešta za mene počinje već u tom dilu štorije, jer je tribalo pensati za odgovarajuću maškaru! Uz skicu, tehničke i estetske zahtijeve koje maškara triba zadovoljit, gren poli Adnana Hajrulahovića Haada, dizajnera iz Sarajeva koji je od skora pokrenia proizvodnju sportske odjeće. Kapili smo se u par rići, a onda je on uz pomoć svojih saradnica pripremia maškaru od Dryfit materijala koja je nadmašila sva moja očekivanja. Teć, takova maškarana, donilo mi je zabavu kao dimenžiju ka često ne bude na tekačkim manifestacijama a zabavni sadržaji su bili ti ća su orgnizatori želili naglasiti.

dilu štorije – dijelu priče, pensati – smisliti, maškara – kostim, gren poli – idem kod, kapili – razumjeli, rići – riječi, takova maškarana - tako maskirana, ća – šta

Parenzana Train


Parenzana Magic je vinska trka koja se tekla u 4 različite dužine: ultramaraton od 68 km, maraton od 42 km, polumaraton i štafeta koja se tekla na dužini od 20 km. Trka je organizirana kako bi se svima onim ki teču, promovirala turistička ponuda unutrašnjosti Istre i u široj javnosti afirmirala ideja o oživljavanju uskotračne pruge kojom se teklo a koja je od 1902.  pa do 1935. godine spajala Poreč sa Trstom. Trke na 20 km su počinjale u Grožnjanu, mjestašcu izdignutom visoko znad brigova ki sa te visine izgledaju kao patchwork načinjen od livada i vinograda. Maratonci su krenuli teć iz Buja, a ultraši iz Portoroža, ča cilemu projektu daje međunarodni karakter. Sve trke su finivale u Livadama, mjestu poznatom po otkupu skupocijenih tartufa.

se tekla – se trčala, znad brigova - iznad brežuljaka, ki - koji, ča cilemu – šta cijelom, finivale – završile

Tek i fešta

Mužičisti i orkestri duž Parenzane i ljubazni volonteri na okrepnim stanicama vam se u takovemu ambijentu čine kako šumske vile i vilenjaci ki su tu da van u potpunosti ugode. Staza je lagana za teć, uglavnom strma i obradovalo me što je bilo puno učesnika ki nisu trkači, ali su došli oprobati se teć! Izvanredna motivacija bile su i okrijepne stanice koje su bile pune ića i pića: voda, izotonik, vina, grickalice, pršut, sir, naranče, lubenice, banane. Na cilju još i slatkiši, namaz od ulika i tartufata. Ručak,oficijelni zabavni program, kažin, proglašenje pobjednika, a onda svi svojim hižama siti, neki nacvrcani, kuntenti. Na nekim trkama u prirodi se prosto obradujete cilju kao najrođenijem, a na nekim vam je žao kad rivate do njega jer magija koju trčanje daje po bajkovitim predijelima finiva. Baš takova je i Parenzana Magic! Virujen da na stazi ni bilo učesnika ki sve ovo ne bi ponovia! I ja  sa njima, samo slijedeći put na dužoj stazi jer je meni 20 km Parenzane malo.

mužičisti – muzičari, takovemu – takvom, ki su tu - koji su tu, van – vam, ulika – maslina, kažin – ludnica, hižama – kućama, kuntenti – zadovoljni, rivate – stignete, finiva - nestaje, baš takova – baš takva, virujen – vjerujem, ni bilo – nije bilo


NAPOMENA AUTORA: Tekst je pokušaj da prenesem duh čakavskog narječja kojim se u Istri govori, da razigram vašu intelektualnu znatiželju te da slavimo jezičke specifičnosti. Ne garantujem u stopostotnu ispravnost korištenih izraza, Istrijani, ne ljutite se ako nisan mnogo fulala!