subota, 29. travnja 2017.

Žene i tene: Od rekreativke do olimpijke, Bojana Bjeljac


Bojana Bjeljac je rodom iz Novog Grada gdje se krajem 2012. godine, u svojoj 23, počela rekreativno baviti trčanjem. Sasvim slučajno, krenula je trenirati na poziv prijatelja koji su kao pravi entuzijasti okupljali rekreativce kako bi omasovili trčanje u ovom malom gradu na sjeveru Bosne. U početku je trčala je 5-10 kilometara, bez plana i cilja. Ubrzo su svi primjetili da je Bojana izuzetno talentovana trkačica. 

Opet na poziv prijatelja, odlazi u Zagreb na svoju prvu trku dugu 7,5 km što će biti sasvim dovoljno da se zarazi trkačkom euforijom. Niko od njenih prijatelja tada, a ni ona sama, nisu mogli naslutiti da će Bojana, samo par godina kasnije, isto u Zagrebu, pobjediti na prvenstvu Hrvatske u maratonu i stajati na pobjedničkom postolju. 


Ali vratimo se na početak da ispratimo put kojim je Bojana od amaterke stigla do tog postolja i rezultata koji su joj najavili da je njen sljedeći korak kvalifikacija za učešće na Olimpijskim igrama.


Million Dollar Baby


Već mjesec dana nakon prve trke je trčala svoj prvi polumaraton za 1:41 a ubrzo i maraton za 3:55 na koji je otišla bez ikakvih ozbiljnih priprema. Kako to obično biva kod rekreativaca, trčala je mnogo trka bez kvalitetnih treninga, periodizacije, konkretnog cilja. Tek kasnije je kroz saradnju s trenerom, shvatila suštinu treniranja a zatim krenula s ozbiljnim pripremama grabeći ka sve boljim rezultatima. Uslijediće maraton u Ljubljani, istrčan za 3:11.

Međutim, naivnost i neiskustvo će brzo doći na naplatu jer tijelo neće moći lako zaboraviti preko 10 maratona istrčanih tokom godinu dana, što će kasnije kao posljedicu ostaviti česte povrede. Ni te česte povrede je nisu omele jer je, kako kaže, nakon svake izlazila snažnija. Upravo one su joj otkrivale slabe tačke na kojima bi zatim vrijedno radila jer Bojana je uporna, prava fajterka. 




Bez pretjerivanja, djeluje krhko, ali ima karakter glavne junakinje filma Million dollar baby. Istina, mogla bi se neka analogija povući između Margaret „Maggie“ Fitzgerald, fiktivnog lika konobarice iz Missourija i Bojane Bjeljac, frizerke iz Novog Grada, stvarne heroine, koje odlaze, prva u Los Angeles, druga u Zagreb po sportski uspjeh i vrhunske rezultate. Upornost s kojom je Maggi udarala vreću, trenirala i kad je Frenkie Dunn, bokserski trener odbijao da je trenirala jer je prestara, je jednaka upornosti s kojom se Bojana nosila s brojnim nedaćama i razočarenjima koja su pratila njenu dosadašnju sportsku karijeru.
     
Počela je kao članica AK Sloboda Novi Grad (BiH). Zatim odlazi u AK Žumberak (Hrvatska) odakle prelazi u  AK Dinamo (Hrvatska). Treneri s kojima je saradjivala su Boris Smičiklas iz Žumberaka i njen sadašnji trener Mladen Kršek. Uz veliku požrtvovanost, upornost i rad, nizala je rezultate kojima je ova sjajna Novljanka, obična cura iz komšiluka kako bi je negdje u Americi opisali, dokazala koliko je dobra. A toliko je dobra da je danas prvakinja Hrvatske u maratonu, drugu godinu za redom. Odnedavno je hrvatska reprezentativka. Njen trenutno najbolji rezultat u polumaratonu je 1:16:32, u maratonu 2:40:51. Pred njom je Svjetsko prvenstvo u Londonu na kojem želi ostvariti što bolji rezultat uoči 2018. godine kada juriša na normu za Olimpijske igre u Tokiju.

Razgovarale smo u više navrata. Jednom prilikom i tokom njenih priprema na Jahorini gdje su nastale i fotografije koje objavljujem. Trebalo mi je vremena da je bolje upoznam, da uobličim tekst na način da je predstavim ne samo kao vrhunsku sportistkinju, već kao heroinu koja se sama izborila za sebe jer iza nje nisu stajali klub, grad, država, sponzori. Nadam se da sam uspjela u tome. Blog TjŠ kroz rubriku „Žene i tene“, po prvi put predstavlja jednu bh trkačicu. Priča nije trebala biti obična, pisala sam je s puno sreće i sjete istovremeno. Izvinjavam se ako nisam bila dovoljno vješta s rječima, zadatak nije bio nimalo lak. 

TjŠ i BB

   
TjŠ: Bojana, nadomak si nečega što je san svakog profesionalnog sportiste a to su kvalifikacije za Olimpijadu. U odnosu na svoje sadašnje ambicije, želim da se prisjetiš Bojane od prije 7 godina i kažeš nam o čemu si tad maštala.

BB: Bojana je prije 7 godina bila u fazonu „pekice“ na štiklama koja je voljela uređivati kosu i dotjerivati se, voljela izlaziti i piti kafe s drugaricama. Skroz suprotno od ovog što sam danas, ne bih se vraćala puno u prošlost, ipak mi je ovakav način bolji i zdraviji i sretna sam što sam ovo što jesam.

TjŠ: Da li si i u svojim najluđim snovima kada si počela trčati mogla zamisliti sebe kao trkačicu koja će se peti na postolja i osvajati titule ne u Bosni i Hercegovini nego u Hrvatskoj gdje je konkurencija mnogo jača, pa sad i šire jer si pobjedila na Bečkom polumaratonu s vremenom 1:16:32?

BB: Nisam mogla sanjati dokle ću dogurati, još to nije moj maksimum. Skromno sam krenula s tim svim, mnogi su me ismijavali i rugali mi se, ali nikad nisam poklekla, niti odustala a bilo je puno prepreka, problema i suza. Sretna sam što mogu pobijediti i istrčati dobro ali mnogi ne znaju koliko se mi mučimo i trudimo za neki, hajmo reći solidan rezultat od 1:16. Nije lako i puno treninga treba i svima se divim koji to mogu ostvariti.

TjŠ: Naša djeca završavaju školovanje a da pri tome tokom osnovne i srednje škole, nisu imala niti jedan čas fizičkog u fiskulturnoj sali. Među njima je vjerujem mnogo sportskih talenata koje nikada nećemo otkriti jer ne postoji sistem koji ih prepoznaje, usmjerava i usavršava. Kako gledaš na sport (dječiji, školski, univerzitetski, profesionalni, rekreativni) u BiH sada kada si u Hrvatskoj i treniraš u mnogo boljim uslovima?

BB: Žao mi je što je takva situacija. Ja sam recimo u osnovnoj školi, uvijek bila brza na časovima fizičkog. Žao mi je što mi to moji nastavnici nisu rekli i usmjerili me na atletiku. Ko zna gdje bih danas stigla da sam počela trenirati na vrijeme, a ne s 23 godine što je za atletičarku jako kasno uzevši u obzir da najbolje trčimo nakon 10-15 godina trkačkog staža. Mislim da bi ljudi koji rade u školama trebali više da se posvete djeci i usmjere ih na pravi put a ne da samo odrade čas fiskulture i to je to. Pitam se o čemu misle kada su na nastavi. Sigurna sam da najmanje misle o nama i našoj budućnosti. Koliko vidim, puno se rasprostranio trkački sindrom i drago mi je zbog toga. Dobro je da se ljudi žle kretati i raditi na sebi baveći se amaterskim ili profesionalnim trčanjem.




TjŠ: Poznajem djevojku koja je bila talentovana atletičarka ali je napustila sport zbog trenera na čiji pristup se nije mogla navići. Strogoća, povici, ponekad i uvrede trenera neke sportiste jednostavno otjeraju s terena. Šta po tebi čini trenera dobrim? Ko su treneri uz koje si ostvarila najveći napredak? Koliko si zadovoljna svojim sadašnjim trenerom?

BB: Čula sam i ja za takve slučajeve i ne ulazim u to. Smatram da trener treba biti koliko strog, toliko i profesionalan. Strogoća je odraz da je treneru stalo do onog što radi. Problem nastaje kad atletičar radi po svom i ne sluša trenera, onda vjerojatno dolazi do takvih situacija kao što si navela. Najveći napredak sam ostvarila sa svojim sadašnjim trenerom Mladenom Kršekom. Uhvatili smo kontinuitet treninga i on zna kad i koliko treninga mi treba dati a da ne pretjeramo. Uvijek sam željela da me on trenira i ne mislim ga mijenjati. Kada nekome ne odgovara nečiji sistem treninga, neka traži dalje,  izbor je bar veliki. Isto tako, trener nije kriv za nečiji nedovoljan kapacitet.

TjŠ: Osim izuzetnog talenta i volje za postizanjem vrhunskih sportskih rezultata, šta je još potrebno jednoj trkačici da ostvari sve svoje potencijale?

BB: Potrebna je jaka glava, kontinuitet u treniranju i puuuno puno trčanja i patnje.

TjŠ: Kakva je tvoja poruka djevojkama koje streme sportskim uspjesima ali su zbog sličnih situacija kroz koje si ti prolazila, na granici da napuste sport?

BB: Moja poruka je nikada ne smiju odustati od svojih snova i onoga što im srce govori. Nek zapamte, i kada se 100 vrata pred njima zatvori, naći će se i ona koja vode izlazu.

TjŠ: Da li radije učestvuješ na trkama na kojima je konkurencija jača ili taktiziraš i biraš trke na kojima si sigurna da si glavna favoritkinja za pobjedu?

BB: Nikad ne taktiziram, niti gledam ko je na trci. Trčim srcem, ne gledam sport kroz novac. Trčim na trkama koje imaju nagrade i koje nemaju.

TjŠ: Kako se nosiš s razočarenjima koja su u tvom slučaju bila brojna i preprekama koje si morala sama savladati da bi stigla do nivoa na kom si sada? 

BB: S razočarenjima i preprekama se nosim jako dobro. Samo su mi pomogli da postanem još jača i bolja osoba, što nas ne ubije to nas ojača.

Koliko još?


Bio je to kraći izvod iz razgovora koji sam s Bojanom vodila početkom marta a na osnovu kog je nastao tekst kojim sam je željela predstaviti kao sjajnu curu koja je bez ikakve škole trčanja, stadionske atletike ili sistemske podrške, uspjela otkriti svoj talenat i od njega uz mnogo rada izgraditi uspješnu sportsku karijeru. Osim toga, bilo mi je jako važno da kroz njen primjer identifikujem neke od problema kojima se trebamo baviti na nivou lične izgradnje ali i na nivou kolektivnog i društvenog razvoja. Ne želim da ta pitanja čitate između redova pa ih jasno i precizno definišem:

Koliko je još djevojaka u BiH poput Bojane koje su izvrsni talenti a koje nikad neće biti otkrivene jer sistem kroz dječiji, školski, omladinski, univerzitetski, rekreativni sport ne traga za njima?

Koliko je još Bojana u našem društvu koje negdje u nekim klubovima treniraju bez podrške institucija, stručnih trenera i ozbiljnih priprema?

Koliko je još klubova u našem društvu koji su nezainteresovani da se izbore za svoje perspektivne članove jer se s njihovim talentom ne mogu dalje nositi?

Koliko je Bojana koje su počele pa stale jer se nisu mogle izboriti s preprekama, odbijanjima, neuspjesima ili lošim ličnim izborima i odlukama?

Koliko je još talentovanih sportistkinja iz BiH koje će otići negdje drugo jer ovdje nemaju šta da traže?


I za kraj, koliko još niskih udaraca mi iz njenog komšiluka, mi iz šire društvene zajednice, mi iz bivših i sadašnjih klubova, trebamo zadati Bojani prije nego što joj pružimo ruku i čestitamo na svemu što je postigla? 




Povezani tekstovi
Žene i tene: One su uvele maraton u modu
Žene i tene: Željka Šaban Miličić
Žene i tene: Teško nogama pod ludom glavom 
Žene i tene: Đurđica Orepić

Foto: TjŠ

© Trčim jer štrčim. Sva prava zadržana.

Nema komentara:

Objavi komentar